Arhiv tekstova
Sjećanje i zadatak – Marko Vukov (1938.-1995.)
Bio je početak ožujka. Čista Srijeda – dan pokore i posta. Početak Korizme. Drugi dan, četvrtak, tužna vijest: umro je vlč. Franjo Davčik. Sprovod, sjećanje, molitva… sljedeće godine tako isto. Čista Srijeda – drugi dan – početak Korizme, tužan događaj, umro mi je otac. Nakon toga, sada je tomu deset godina. Čista Srijeda, drugi dan, četvrtak, stiže tužna vijest: umro je naš svećenik vlč. Marko Vukov. Nakon nekoliko godina tako isto nakon čiste srijede – početak Korizme, bio je točno 3. ožujka, umrla mi je mama. Nekako ta Korizma i ti počeci u mene su ušli kao osobito vrijeme uranjanja u otajstvo Muke i Smrti. Kako su svi ovi dragi ljudi bili kršćani, i to kvalitetni, za mene je Korizma postala sveto vrijeme sjećanja. Sada bih htio izdvojiti osobito jednu osobnost i veličinu, a to je sjećanje na vlč. Marka Vukova, koji je umro prije deset godina 2. ožujka 1995. godine.
ČOVJEK KAO ZNAK: Prošlo je deset godina kako je jedan od najvrjednijih svećenika hrvatske zajednice umro. Sahrana je bila tiho i veličanstveno priznanje njegovoj duhovnoj veličini, dosljednosti, uspravnoj savjesti i čovjeku hrabrih i dalekovidnih planova i pogleda. Otišao je od nas i znatno osiromašio Crkvu, Narod i nas svećenike. Začetnik je mnogih inicijativa među nama i nosilac dalekovidnih planova, a nadasve nam nedostaje njegova kritička prisutnost i beskompromisna jasnoća u stavovima. Nedostaje nam i kao ljudima, i kao svećenicima njegova jasna riječ, dobrohotna kritika i hrabrost koja nas je okupljala oko njega i ulijevala snage biti uspravan i ići naprijed. Bio je osoba na kojoj se ispunilo proroštvo starca Simeona iz života Isusova: ovaj će biti postavljen za znak protivljenja mnogima… Marko je prošao kroz život kao znak. Imao je štovatelje, i to iskrene. Imao je i one koji su ga osporavali i koji su mu osporavali ono kako je mislio, pa čak i ono što je mislio. Radi toga je trpio i prošao je među nama, a da i sam nije znao da se sva ta protivljenja »talože u srcu« koje je onda toga ožujskoga dana stalo. Počiva sada Marko u miru Božjemu. Volio bih vjerovati da njegovo srce među nama, svećenicima Hrvatima, i sada kuca. Marko je bio uspravan, bio je hrabar, bio je znak i bio je putokaz u mnogim pitanjima. Sada, na desetu godišnjicu dobro je toga se sjetiti i obnoviti spomen, ali i uspomenu i pomalo kritički zapitati sebe, a u viziji rada za Narod, koliko je Marko ostao s nama?
Pravednost je besmrtna. Pisac biblijske Knjige mudrosti kaže: »Znati Boga savršena je pravednost.« Biblijska riječ »znati« ili »poznavati« je isto što i biti s nekim jedno, udružiti se u ljubavi i sjediniti se u životu. Tko poznaje Boga ne može biti nepravedan. Tada Bog djeluje u njemu i on djeluje u Božjoj snazi. Naravno da se to ne događa ako čovjek samo razumski zna da Bog postoji. Naš kulturološki i filozofski pojam spoznaje je prepoznavanje nečega što je objektivno izvan nas, što je različito od nas, što je, stoga, odvojeno od nas. Biblijski »spoznati« znači nekoga uvući u sebe, s nekim postati jedno. Iz toga zaključujemo da biblijski »poznavati Boga« znači isto što i ljubiti ga ili samo onaj tko ljubi Boga – poznaje ga. Stoga ujedno zaključujemo da je ljubav smisao života jer ljubav je Bog, jer ljubiti, naime, znači sjediniti se s Bogom ili Boga poznavati. Zato je spašen onaj koji ljubi. Sveti Augustin s pravom kaže: »Ljubi i čini što hoćeš«, zapravo ljubi i sigurno ćeš činiti čudesa. Ili, ljubi i sigurno ćeš postati zdrav, osmišljen, radostan i uspješan čovjek. Pokušaj to odmah i vidjet ćeš istinitost tih riječi. Spusti ovu spoznaju iz uma u srce i tako će ona postati praktična, provest će se u djelo i tek tada će ti postati jasno da je blažen čovjek koji poznaje Boga. Sveto pismo također u Knjizi mudrosti kaže: »Poznavati snagu Božju korijen je besmrtnosti.« Čuvajmo se da ne shvatimo krivo riječ »poznavati«. Riječ poznavati ovdje znači sjediniti se, usvojiti, uvući u sebe, asimilirati Božju snagu. Prema tome, tko poznaje Božju snagu, taj je ima i taj je velik kao Bog, što znači i da je besmrtan kao Bog. Ta spoznaja snage Božje je korijen iz kojega izrasta besmrtan život. Potrebno je tu snagu gledati iz stvorenog svijeta, iz veličanstvenosti svemira, iz silovitih energija koje posjeduje priroda, iz fascinantnosti čovjeka kao stvorenja, jer tada ćemo spoznati praktičnu Božju snagu, tada ćemo je na neki način dodirivati i tako ćemo postati besmrtni. Ili, treba Božju snagu dodirivati u Isusu raspetom na križu. Neizreciva Božja snaga objavljuje se upravo u ljudskoj slabosti. Dok na križu Isus umire, on je besmrtan, on uskrisava i nas oživljava.
BAŠTINA SVIH NAS: Ovakvo razmišljanje o desetoj obljetnici Markove smrti nas podsjeća na vrednote koje su osobito resile ovoga čovjeka i svećenika: pravednost i ljubav. Marko je to čudesno znao spojiti u sebi i to je njegova najveća oporuka. Pravednost, ali nošena ljubavlju, prema svima, a najviše, kako piše apostol Pavao »svojima u vjeri«. I sada, nakon deset godina, doživljavam veličanstveni sprovod. To je bio »glas naroda«, što misli o svojim svećenicima. Taj se prizor do sada još nije ponovio. Ostaje taj prizor i kao poruka i kao zadatak. Neki su tada »stajali podalje«, kao na Isusovom sprovodu, i promatrali što se događa. Izgleda da smo »prišli bliže«. Dobro je, da Markova baština postane baština svih nas.
Nebo Isus opisuje kao gledanje Boga, nebo znači biti tamo gdje je on, zajedno s njime, u kraljevstvu Božjem, sjediti s njime za istim stolom, biti sudac mnogih plemena i ljudi. Tamo je beskrajna radost, tamo je njegova i naša slava, zajedno s anđelima. Ili, nebo je život u izobilju, to znači gledati Isusovu slavu i slavu Očevu. To znači biti ispunjen Duhom Božjim, biti sav ljubljen, uronjen u Božju nježnost, to je uživanje što nas Bog voli i uživanje što sami napokon bez zapreka, smijemo voljeti i spoznavati Boga. Ili, nebo je konačno savršena spoznaja Boga, bez posredstva i »ogledala«, kako kaže sv. Pavao.
Neka, dakle, naš Marko bude promatrač toga »ogledala« i počiva u miru, a mi ćemo nastojati slijediti ono što nam je ostavio kao sjećanje i zadatak.
I ponovno je ožujak, i Korizma je, i vrijeme sjećanja i vrijeme pokore. Neka nas blagoslovi Bog u tom sjećanju i u radu! Neka nam progovori on sam u pjesmi Noć:
