Arhiv tekstova
Nekontinuirana nastojanja
Sam pojam bibliografija svoj korijen duguje dvjema starogrčkim riječima: prva je »biblion« i znači knjiga, a druga je »grapho« u značenju pišem. Na temelju toga se onda i izvodi osnovno značenje ovog, danas često rabljenog, pojma: bibliografija, naime, predstavlja popis obrađene knjiške građe. Istina, tradicionalni su predmet bibliografije knjige i druga tiskana građa, no u novije vrijeme obrađuje se i neknjižna građa (npr. filmovi, kompaktni diskovi /CD/ itd.).
VRSTE BIBLIOGRAFIJA: Važnim nam se čini napomenuti da osim poslova oko istraživanja i prikupljanja takove građe, rad na bibliografiji pretpostavlja i njezin odabir prema unaprijed određenim kriterijima, zatim iznošenje osnovnih podataka o knjizi ili drugom tiskanom djelu, a gdjekad se susreće i praksa detaljnijeg opisa svake bibliografske jedinice. Sve to skupa se onda sabira i struktuira putem klasifikacije u jednu predmetno suvislu cjelinu, što se onda najčešće objavljuje u vidu knjige, premda nisu nepoznate ni one bibliografije objavljene u serijskim publikacijma, zatim kao nesamostalni prilozi u nekoj knjizi ili časopisi, a u novije vrijeme često se objavljuju i u obliku elektroničkih publikacija (na kompaktnom disku, kao mrežno dostupne datoteke i sl.).
Dosadašnja bibliografska praksa kazuje kako postoje vrlo različite bibliografije, a među sobom se najčešće dijele kako obzirom na predmet, tako i po pitanju obuhvata građe i načina obradbe. S obzirom na sadržaj obuhvaćene građe, razlikuju se opće bibliografije, koje onda uključuju svu građu bez obzira na njezin sadržaj, vrstu, mjesto i vrijeme nastanka, i specijalne bibliografije, gdje je građa ograničena određenom temom, jezikom i sl. Prema, pak, kriteriju mjesta nastanka građe, bibliografije se dijele na međunarodne, nacionalne, regionalne i mjesne, to jest zavičajne. S obzirom na način na koji navode građu, bibligrafije mogu biti popisne – ovdje se o građi navode samo osnovni podaci, zatim opisne – ovdje se građa podrobnije opisuje, analitičke – opis prati i kratka analiza sadržaja, te kritičke, gdje opis građe prati i vrijednosna ocjena o sadržaju koji se obrađuje. Također, tijekom povijesti ustalila se i praksa pravljenja tzv. osobnih bibliografija, koje onda sadržavaju popis radova neke osoba i/ili radova o njoj.
POVIJESNA ZAKAŠNJELOST: Za razliku od Hrvata u drugim krajevima, ali i Srba i Madžara s kojima su živjeli u istom zemljopisnom prostoru, bunjevački i šokački Hrvati u ugarskom Podunavlju kao istočni rubni dijelovi hrvatskoga naroda znatno kasnije pristupaju radu na bibliografskoj obradi vlastitoga književnog i uopće kulturnog naslijeđa. I dok je to počelo u Hrvatskoj još sredinom XIX. stoljeća – Ivan Kukuljević Sakcinski 1860. u Zagrebu izdaje svoju Bibliografiju hrvatsku, ovdje se takva praksa počinje zasnivati tek sredinom prve polovice XX. stoljeća.
To je iz razloga što je tek u to vrijeme ovdje došlo do snažnijeg i svestranijeg, sustavnog i znanstveno utemeljenog pristupa u istraživanjima povijesti regionalne književnosti, kulturne baštine i povijesti podunavskih Hrvata. Nije nevažna ni činjenica što su se ova pionirska nastojanja odvijala izvan prikladnih znanstvenih, prosvjetnih ili bibliotečnih institucija, u često nepovoljnim društvenim i političkim prilikama, a bila su djelo nekoliko učenih pojedinaca (M. Evetović, J. Andrić, P. Pekić, A. Šokčić, I. Prćić…).
Kako, međutim, sve do danas nisu izgrađeni sukladni institucionalni okviri u sferi znanosti i visokoškolske prosvjete, niti postoji ustrojena profesionalna naklada i skrb glede knjiga, biva razumljivim zašto su, osim činjenice zakašnjelosti, i malobrojne bibliografije kod podunavskih Hrvata djelo samoprijegorna rada pojedinaca. Osnovna, pak, značajka nakon sedamdesetak godina takva, pa još i nekontinuirana, nastojanja na bibliografskome planu kazuju da do danas nije sačinjena jedna cjelovita, obuhvatna i kritički obrađena bibliografija koja bi za predmet imala tiskovine podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca.
PIONIRSKI KORACI: Prvi ozbiljniji bibliografski rad kod ovdašnjih Hrvata zatičemo na izradi bibliografije pojedinca – riječ je o cjelovitoj bibliografiji biskupa i narodnog preporoditelja Ivana Antunovića, koja je djelo književnog i kulturnog povjesničara dr. Matije Evetovića, a objavljena je u njegovoj knjizi Život i rad biskupa Ivana Antunovića narodnog preporoditelja (Subotica, 1935). Povijesno promatrano, uslijedila su zatim bibliografska nastojanja katoličkog svećenika i kulturnog djelatnika Ivana Kujundžića, koja su imala za cilj izradu jedne predmetno daleko obuhvatnije bibliografije: smjerala je na popis ukupne kulturne baštine podunavskih Hrvata. Prvi su njegovi rezultati objavljeni u prvom našem samostalnom bibliografskom djelu s nazivom Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata (Subotica, 1946.), koje je on objavio pod pseudonimom Krešimir Bunić.
Ova je građa, sadržinski gotovo u cijelosti, kasnije inkorporirana u Kujundžićevu drugu, građom puno bogatiju i opsežniju bibliografiju, objavljenu dvadesetak godina kasnije: Bunjevačko-šokačka bibliografija – Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata (Zagreb, 1969). Ona bilježi, istina ne uvijek dosljedno i cjelovito, tiskovine koje su Hrvati u srednjem dijelu ugarskog Podunavlja objavili od druge polovice XVI. stoljeća, točnije 1683., pa do 1968. Kujundžić je u njoj zabilježio 624 bibliografske jedinice, putem kojih su obrađene knjige, godišnjaci, periodika, glasila te glazbena djela, koji su neposredno povezani sa bunjevačkih i šokačkim Hrvatima, premda ima obrađenih djela koji se tek posredno mogu ubrojiti u tako određen predmet. Pa ipak, bez obzira na moguće slabosti, koje su isticane, ona je do danas svojim vremenskim i količinskim obuhvatom ostala nezaobilaznim vrelom za istraživanje kulturne povijesti. Napominjemo još kako je Matica hrvatska Ivanu Kujundžiću objavila i selektivnu bibliografiju članaka i knjiga o Bunjevcima i Šokcima pod naslovom Izvori za povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata (Zagreb, 1968).
RAST BIBLIOGRAFSKE PRAKSE: Dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Ante Sekulić je Kujundžićevu bibliografsku građu i to za razdoblje nakon II. svjetskog rata kritički nadopunio u svojoj radnji Bibliografija 1945. -1968. (Zagreb, 1996). Njegov je bibliografski rad za ovdašnje Hrvate značajan još i po tome što je sačinio i popis radova o preporoditelju Antunoviću, te objavio u radnji Bibliografija o Ivanu Antunoviću (Subotica, 1990).
Koncem dvadesetog stoljeća, pak, bibliografska nastojanja smjeraju k obradi periodike ili se objavljuju bibliografije istaknutih kulturnih, znanstvenih i književnih djelatnika. Od periodike, najprije se pojavila bibliografija koju je sačinio književnik i prevoditelj Lazar Merković o subotičkom časopisu za književnost, umjetnost i društvena pitanja Rukovet (Subotica, 1990), koji je u nekim razdobljima druge polovice XX. stoljeća bio od iznimne važnosti za književnost, prije svega, subotičkih Hrvata. U njoj je registrirano više od 5800 bibliografskih jedinica, koje su bile objavljene u prvih 35 godišta časopisa. Drugu, pak, bibliografiju jedne periodike zajednički potpisuju Ive Prćić mlađi i Bela Gabrić, a za predmet ima obradbu svih priloga u 12 godišta obnovljenog crkvenog narodnog kalendara Subotička Danica (Subotica, 1994.).
Glede, pak, bibliografije pojedinaca, cjelovitu i kritičku bibliografiju publiciste, urednika »Nevena« i društvenog djelatnika Mije Mandića (1857.-1945.) sačinili su djelatnici subotičke Gradske knjižnice István Szentgyörgyi, Nevenka Bašić Palković i Eva Bažant (Subotica, 1987), a Lazar Merković potpisuje bibliografije glavnih djela pripovjedača i skupljača narodnih pripovjedaka Balinta Vujova (Subotica, 1992.) te dramskog pisca Matije Poljakovića (Subotica, 1995.). Također, objavljena je i bibliografija jezikoslovca Josipa Buljovčića u njegovoj knjizi Filološki ogledi (Subotica, 1996), Katica Branka Katalinić je priredila bibliografiju Ante Sekulić (Subotica, 1998), a Petar Marija Radelj filozofskog i teološkog pisca Tome Vereša (Zagreb, 2000). Književnik Milovan Miković (Subotica, 1998) je vlastitu bibliografiju sačinio samostalno. g
