Arhiv tekstova
Predavanja o prepoznavanju Boga
U nedjelju i ponedjeljak nastavljena su Korizmena okupljanja u organizaciji somborskog Karmela u okviru proslave stote obljetnice njegovog postojanja nastavljena su u nedjelju 27. veljače i ponedjeljak 28. veljače.
Prema utvrđenom korizmenom programu u nedjelju u 15 sati karmelićanskoj crkvi u Somboru bio je Križni put, a poslije toga sveta misa i korizmena propovijed. Gost ovoga tjedna bio je o. Ante Knežević, karmelićanin iz Zagreba, župnik remetske župe Uznesenja Marijina i duhovnik zatvorenika.
KRŠĆANSKA VJERA: Poslije sv. mise o. Knežević je održao predavanje mladima na temu: »Bog – partner i izazov čovjeku«. Otac Knežević je mladima najprije pojasnio razliku između religioznosti i vjere, a zatim je ukazao kako ljudi danas zbog nedostatka vjere traže nadomjestke u različitim oblicima praznovjerja ili se bježi u ovisnosti od droga ili alkohola. U govoru o kršćanskoj vjeri naglasio je da sva veličina i dostojanstvo čovjeka izvire iz činjenice da je stvoren na sliku Božju. U Bogu čovjek jedino može pronaći ispunjenje svih svojih težnji i čežnji prema riječima sv. Augustina: »Za sebe si nas stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, Bože«. Mladi se najviše zalažu za slobodu i ljubav, no moraju biti svjesni da prava sloboda uvijek mora ići skupa s odgovornošću, a prave ljubavi nema bez Boga.
U ponedjeljak, 28. veljače, pak, u Hrvatskom domu o. Ante Knežević održao je predavanje, pred oko 180 sudionika, na temu: »Prorok Ilija i prepoznavanje Boga danas«.
ČOVJEK BOŽJI: Ilija, »Čovjek Božji« bio je »vatreni revnitelj« za pravoga i jedinoga Boga. On je prorok Božjeg imena (Elijahu), iako ne spada u »biblijske proroke«; on »Čovjek Božji«, »Vatreni revnitelj za Boga Živoga«. Ilija je poznati čudotvorac: doziva sušu i kišu (1 Kr 17,1 sl.). Nadvladava mnoštvo Baalovih sljedbenika prinosom žrtve na brdu Karmelu (1 Kr 18,20-40). Umnaža kruh i ulje u Sarfati Sidonskoj (1 kr 17,7-16); vraća u život udovičina sina (1 Kr 17,17-24)., a raskrinkava spregu nepravde i bezbožnosti (Jezabela, Baalovi svećenici, Ahab i vinograd Nabota Jizreelca…)
Ilija doživljava bogoočitovanje u kušnji i zdvajanju – prepoznaje Boga u »šapatu laganog i blagog lahora«… što je znak Isusove nenametljive prisutnosti u Euharistiji (1 Kr 19,4-14). Ilija, »Čovjek s Karmela«, duhovni nadahnitelj Karmelske karizme i svakog oblika posvećenog života i vjerničke odanosti Bogu. On je molitelj u svim prigodama (1Kr 18,41-46; 1 Kr 18,42; 1 Kr 18,36-37), a Ilijina hrana »za dugo putovanje« očiti je znak Euharistija (1 Kr 19,6-7).
Ilija je čudesni spoj starog i novog: Stari i Novi Zavjet ga spominju: Put na Horeb i sličnost s Mojsijem na Sinaju (1 Kr 19); »Pitanje o Iliji« i Ivan Krstitelj (Mal 3,1.23-24; Mt 17,9-13 i Mk 9,9-13); Ilijin čudesni »nestanak« (ne zna mu se za grob poput Mojsija, usp. 2 Kr 2,11); »Zastupnik proroka« kod Isusova Preobrazenja, uz Mojsija koji je svjedočanstvo Zakona (Mt 17,1-8; Mk 9,2-8; Lk 9,28-36).
ZNAKOVI NAŠEG VREMENA: ‘Gledajući’ Iliju, mi možemo prepoznavati Boga danas u znakovima našega vremena (gubimo kontakt s prirodom, otuđenost, ekologija; gledamo djela naših ruku; imati i samo imati, potrošački mentalitet, tržišna ekonomija; faktor vremena: »nemam vremena«; »osveta prirode« -Tsunami, bolesti…; razne ovisnosti, reklame, globalizacija…). U svemu tome moramo razumjeti da bez Boga ne možemo ništa učiniti, također da moramo ostati vjerni Isusovom putu ljubavi bez obzira na sve poteškoće. Bog nam daje sve što nam je potrebno da na tom putu možemo ustrajati i da možemo činiti dobro i »biti proroci« boreći se protiv grijeha, zla i nepravde. U tome nam je osobiti izvor snage »čudesna hrana« – Euharistija.
OČIMA VJERE I SRCA: Religiozna dimenzija imanentna je čovjeku, ona ga čini bitno različitim od drugih bića i drži ga »na okupu« da bude »pri sebi« i »sa sobom«. Otac Ante Knežević zatim je naglasio da je čovjek u stalnoj »napasti« – čežnji za Božjim licem, želi vidjeti Boga, a to je u sadašnjim njegovim okolnostima moguće samo očima vjere, očima srca. Činjenica da se Bog ne da vidjeti čovjeku znači da Bog hoće biti odsutan da oslobodi prostor izgradnje čovjeka, kroz patnju, uspjeh i neuspjeh, jer to je jedini prostor koji čovjek može izgraditi. Bog hoće biti odsutan zato da uvijek može biti »Bog koji dolazi« (Otk 1,4), kojeg izabiremo ne iz straha ili interesa, nego po zovu zelje koju sve više spoznajemo. Bog hoće biti odsutan da postignemo blaženstvo »budnih slugu« (Lk 12,37). Bog sada hoće biti odsutan da se učvrstimo u vjeri Uskrsnuća, jer je to jedino dovršenje čovjeka i punina života sa živim Bogom (»Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je propovijedanje naše« (1 Kor 15,14).
Tu odsutnost je doživljavao i prorok Ilija, ali je ona na kraju urodila čudesnom Božjom prisutnošću i snagom i njegovu životu. Čovjek je Božje prebivalište. Čovjek je svrha svakog oblika Božje prisutnosti u nama i među nama. Isusovo, pak, čovještvo je uzor našem čovještvu.
Poslije predavanja uslijedila je plodna rasprava s mnoštvom zanimljivih pitanja.
Andrija Anišić
