Arhiv tekstova
Put Srbije u Europu vodi preko autonomije Vojvodine
Skupština europskih regija je organizacija koja se primarno bavi pitanjem regionalizacija u Europi (AER). AER je najznačajnija i najveća organizacija ovog tipa u svijetu, koja zastupa oko 300 europskih regija različite veličine i administrativne i političke strukture uz ukupan broj stanovnika od blizu 400 milijuna, čiji su najviši predstavnici prošlog tjedna bili na dvodnevnoj Međunarodnoj konferenciji o regionalizmu u Novom Sadu.
Organizator je bila Skupština Vojvodine u koorganizaciji s AER-om, a pomoć je stigla i od strane Misije OESS-a u SiCG i Vijeća Europe, koji su okupili predstavnike iz oko 120 europskih regija iz 15 zemalja EU, kako bi, s jedne strane, vojvođanskoj javnosti i vlasti, ali i republičkoj, predstavili osnove regionalizacije i ukazali na značaj decentralizacije države, te, s druge strane, dali potporu vojvođanskoj vlasti i javnosti na putu k Europi.
A GDJE JE VOJVODINA DANAS: Vojvodina je već četvrtu godinu ravnopravna članica AER-a, međutim, zbog odnosa SiCG i Vojvodine, koji je još uvijek u kao u vrijeme Miloševića, kada se, »zahvaljujući« promjeni Ustava, kojim su joj ukinute vitalne ovlasti i kojim se vratila nekoliko desetljeća unazad, Vojvodina ne može imati potpunu suradnju s EU. Takozvanim Omnibus zakonom Vojvodina se tek neznatno približila tendencijama suvremene Europe, čiji je ona prirodni i sastavni dio kao i obratno.
Predsjednik Skupštine Vojvodine Bojan Kostreš smatra da je Vojvodina, tj. vojvođanska vlast, spremna prilagoditi se suvremenom dobu u kojem su tijela vlasti efikasna i dobro upućena u raznovrsne teme, tako da ne sputavaju procese, najprije ekonomske, a onda i u društvu kao cjelini. Regionalizam i supsidijarnost su i rješenje i putokaz, kaže Kostreš i nastavlja da »lokalne samouprave, zaokružene u logičnu i funkcionalnu regiju, mogu riješiti najveći dio funkcija vlasti u državi i na taj način, centralna tijela vlasti, rasterećena mnoštva problema svakodnevnog života, mogu imati prostora za suštinsku djelatnost kojom se trebaju baviti, a to su – strategija i ciljevi razvoja društva«.
O značaju regionalizacije može se govoriti iz više aspekata i odnosa, pa se tako govori o vertikalnoj raspodjeli vlasti i odgovornosti; odnosa nacionalne države prema regiji koja je u odnosu s lokalnom vlasti, a koja je pak u direktnoj vezi sa stanovništvom. Važan sudionik i uporište regionalne demokracije, je svakako pojedinac. Pokraj pozitivnih posljedica na građane, uslijed vertikalne raspodjele političke odgovornosti, autonomija doprinosi kulturnom i jezičnom bogatsvu ili posebnosti i jedna je od najsnažnijih pokretača ekonomskog razvoja, kako unutar države i regije, tako i prekogranične ali i ukupne međunarodne suradnje, bez koje nema uspješnog gospodarstva. Ipak, povećanjem ovlasti regija ne mogu se riješiti određeni problemi kao što su kršenja ljudskih prava i nedemokratičnost.
Autonomija je osnova za budući položaj i razvoj naše pokrajine i države u cjelini kao i šire. Ona podrazumijeva izvršnu i zakonodavnu vlast i sudske ovlasti, osiguravanje efikasnog sustava regionalnog financiranja, kao i ustavni okvir koji garantira stabilan položaj pokrajina i regija i poštovanje ljudskih i manjinskih prava.
»Regionalna demokracija je osnova za stvaranje živih, demokratskih društava, u čijem okviru građani mogu slobodno i na najpodesniji način osigurati sve svoje interese i ostvariti sva svoja prava«, kazao je Kostreš i izrazio uvjerenje da će novi Ustav Republike Srbije osigurati upravo takav položaj za Vojvodinu i sve njene stanovnike.
ZNAČAJ USTAVA: Glavni tajnik AER-a Klaus Klipp je također istaknuo značaj Ustava, najznačajnijeg pravnog akta za unapređenje razvoja regionalne demokracije, a koja je pak ključ s kojim građani mogu ostvariti svoja prava i aktivno sudjelovati u političkom životu države. »Ustavom se osigurava decentralizacija države i ovlasti se prebacuju na regiju, a s nje na lokalnu razinu. U tom slučaju, na primjer, pitanjem organizacije i uređenja vrtića bavili bi se roditelji djece, a ne regija ili država, te bi se tako mogle baviti razvojem i provođenjem ciljeva od višeg značaja«, objasnio je Klaus Klipp. Prvi korak dakle koji naša država treba učiniti da bi postala demokratska je da donese Ustav. »Trenutačna situacija odnosa vlast-političar-stanovništvo je da su političari nedodirljivi zbog velike razdaljine i odvojenosti od građana iz čega proizlazi i njihova neodgovornost prema biračkom tijelu. Regionalizacijom bi se razdaljina između političara i naroda smanjila. Praktički to znači da lokalni političar, koji je demokratskim putem izabran, što je uvjet, odnosno kojeg ste vi, građani, postavili na to mjesto da bi vam osigurao ono što je u vašem interesu, mora prihvatiti veći stupanj odgovornosti. Kada je političar vaš susjed, kojeg svakodnevno srećete u trgovini, na tržnici, benzinskoj crpki, onda ga dovodite u situaciju u kojoj ne može reći, kako nije nešto znao i mogao učiniti, a što je javno obećao«, kazao je Klipp.
Po riječima zamjenika ravnatelja za demokratizaciju u SiCG u Misiji OESS-a Johan Hommes, a iz iskustva Nizozemske, koja je u proces regionalizacije ušla 70-tih godina prošlog vijeka, među političarima uvijek postoji otpor pri prijelazu s centralističke, nacionalne razine na lokalnu razinu. Decentralizacija je proces i potrebno je vrijeme kako bi se stvorio partnerski odnos, razvila politička volja i regije i lokalne općine organizirale. Prednost je u tome, kako je rekao Hommes, što u republičkom parlamentu Srbije ima zastupnika koji dolaze s lokalne razine te znaju kakva je situacija na lokalu, čime se proces decentralizacije i regionalizacije ubrzava i olakšava.
FINANCIJE!? S obzirom da su neke zemlje članice EU već pedesetak godina uređene po principu regionalizacije, postoje bogata iskustva modela financiranja regija. Pitanje je – kako financirati regije, odnosno, koji model je najbolje primijeniti za određenu državu i regiju? Profesor Reinhard Mussgnug s Sveučilišta Heidelberg u Njemačkoj kazao je da postoje tri mogućnosti financiranja za države koje imaju ustavom zagarantirane autonomne regije. Svaki od modela, kako je rekao, ima i dobru i lošu stranu, a koji će model država i regija odabrati i ustavom zagarantirati je uvjetovan njihovim specifičnostima. Prvi model može biti funkcionalan i podrazumijeva da centralna država izdvaja uvijek ista sredstva regiji. Uvjet je da država ustavom garantira da će sredstva biti dovoljna da se pokriju svi troškovi pokrajine. U tom slučaju regija ne može tražiti dodatna sredstva iako u državi, na primjer, cvjeta ekonomija.
Drugi model je model neafektacije, u kojem država daje sredstva regijama bez uvjeta. Ovaj model podrazumijeva financiranje po principu projekata, što znači da regije podnose projekte državi, koja onda mora odobriti sredstva. Kako je rekao profesor Mussugnung, ovaj model daje prostora da regije podnose besmislene projekte samo da bi dobili, tako reći, nenamjenska sredstva. Treći model, vertikalni sustav i ujednačavanje je po njegovim riječima najbolji, a on podrazumijeva vlastito financiranje regija kroz preciznu procentualnu raspodjelu sredstava od poreza građana, koji se definiraju ustavom. U tom slučaju regija ima točan uvid u sredstva koja raspoređuje i mogućnost da samostalno kreira proračun. Postotak sredstava od poreza građana koji ostaje regiji, a koji se daje državi, također se definira ustavom države.
U vezi ovog pitanja, predsjednik Skupštine Vojvodine Bojan Kostreš je rekao: »Financiranje ovlasti, kao najvažniji element regionalizma, mora biti definirano i zagarantirano najvišim pravnim aktom države, a sam obim financiranja trebao bi biti razmjeran ovlastima koje preuzima regija, dakle fleksibilan, kako bi mogao biti smanjen ili povećan u slučaju promjene obima samih ovlasti regija. A što se tiče ovlasti, kaže Kostreš, nacionalnim ustavom trebale bi biti definirane sve ingerencije centralne vlasti, dok bi ostale ovlasti bile delegirane na niže razine.
A ŠTO KAŽU REPUBLIČKE VLASTI? Iako je regionalizam stub i jedan od osnovnih standarda europske demokracije, a vojvođanska autonomija upravo u skladu s tim standardima i s onim što Europa očekuje od nas i najbolji je put SiCG u Europu kroz autonomiju Vojvodine, kako su se usuglasili predstavnici AER-a i Vojvodine, niti jedan predstavnik republičke vlasti nije reagirao na poziv pokrajinske Vlade da učestvuju na konferenciji, niti je našao vremena da za čitatelje »Hrvatske riječi« izrazi svoj stav o ovom pitanju.
»Put Srbije u Europu vodi preko autonomne Vojvodine« – poručio je predsjednik Skupštine europskih regija Rikardo Ili i kazao kako je »osiguravanje veće autonomije Vojvodini u novom Ustavu Srbije najbolji put za priključenje Srbije Europskoj uniji. Priznavanjem takvog ustavnog položaja Vojvodine Srbija bi pokazala da prihvaća regionalizam kao jedan od važnih europskih standarda. Rikardo Ili, koji je i predsjednik talijanske pokrajine Fruilli-Gullia-Venetia, izrazio je uvjerenje kako je skup u Novom Sadu dao podstrek Vojvodini da izbori veći stupanj autonomije u novom Ustavu. Rikardo Ili vjeruje da će glavne poruke s konferencije biti ozbiljno razmatrane pri pisanju novog Ustava Srbije.
A građanima ostaje da pričekaju i vide koje će korake poduzeti, kako pokrajinska tako i republička vlast pri pisanju prijedloga Ustava SiCG, kako će tko glasati kada se Ustav bude u republičkom parlamentu usvajao i tko će koji stav zastupati.
g
