Arhiv tekstova
Ostati svoj i otvoren za druge
Jedno od imena svjetskog dizajna visoke mode je i ime Subotičanke Marije Šabić, čije su večernje toalete, kao priznate i cijenjene u svijetu, prešle i nama najdalje meridijane, sve pod svjetlima reflektora, u društvu najvećeg ovozemaljskog glamura. Ekonomistica i vlasnica butika »Fara« u Subotici, svoj je životni put odabrala kao vrlo mlada i do danas ostvarila sve ono što joj se nekad činilo dalekim. U svoje kreacije nerijetko unosi prepoznatljive motive panonske ravnice i specifičnosti hrvatske zajednice čije joj kulturno naslijeđe često biva izvor inspiracije.
HR: Kada ste i kako došli na ideju da se otpočnete baviti kreiranjem?
Moda sačinjava cijeli moj život. Od kad znam za sebe bavila sam se mišlju kako želim kreirati. Kada sam napravila svoje prve hlače koje se tada nisu mogle naći nigdje drugdje bila sam sretna i to me jako ponijelo. U biti, nisam mislila da ću to raditi definitivno, već da će mi to biti hobi. Poslije gimnazije sam sa svojim budućim suprugom otvorila butik, mislim prvi u Vojvodini, i tako smo otpočeli posao u Subotici. Moram reći da smo bili samouki, u životu nisam vidjela kako funkcionira jedan butik i to je bio teži put. Ponekad je teži put pravi izbor. Da ga nije bilo možda sad ne bih imala tu nevjerojatnu radost kreiranja i stvaranja novih kvaliteta i sebi i drugima. Moja je sreća što sam sebe vrlo brzo prepoznala u visokoj modi. Tada sam stala na noge i danas radim ono što sada već jako dobro poznajem, a to je vrlo važno za posao. Ljudi uvijek dobro rade u poznatoj sredini i poznatim situacijama, a to su sada moje okolnosti.
HR: Vaše kreacije poznate su u zemlji, ali možda još više u inozemstvu. Što Vas inspirira u radu?
Meni je u radu inspiracija ova sredina. Uvijek govorim kako nismo slučajno poslani tu gdje jesmo. Ako već nisam otišla negdje drugdje, Bog je znači ovdje imao neki plan sa mnom. Pripadam hrvatskom korpusu kojeg svojim radom promoviram u visokoj modi. Već jesam, ali mislim da ću i dalje raditi s motivima ovog kraja. Ovdje oko mene je neiscrpni izvor umjetnosti i vrlo vrijednih ljudi. Kroz specifičnosti ovog našeg podneblja želim iskazati sebe, i preko tih divnih haljina pokazati našu prirodu i mentalitet. Stvarno smatram da kao bunjevački Hrvati genetski imamo specifičan osjećaj za lijepo, što se, po mom mišljenju, vidi i po našim narodnim nošnjama. Naša nošnja je jednostavno spoj prefinjene svile i grubog platna, i to je vrlo prepoznatljivo.
U cilju promocije našeg naslijeđa, u svoj sam rad uključila i naše vrijedne slamarke. Bilo je to u povodu predstavljanja najljepše djevojke Srbije i Crne Gore za Miss Universe. Cavalli je bio glavni dizajner toga izbora a naša predstavnica iz Novog Sada bila je jako zapažena u toj mojoj haljini s detaljima od slame. Bila je to djevojka slavenskoga lika, koju sam odmah mogla povezati s vojvođanskim žitnim poljima. Napravila sam joj zlatno-zelenu haljinu, a detalje od slame su radile naše slamarke koje su za mene neprevaziđene umjetnice. Slama za mene nije samo slika za kačenje na zid. Imamo bogato kulturno naslijeđe i ja znam da ne mogu napraviti bolju Dužijancu od one koju imamo, niti izmisliti bolju tamburicu, ali možemo sve to što imamo predstaviti drugima kroz neku novu kvalitetu. Sve to nastojim dati kroz visoku modu. No, moram reći da sam detalje od slame na svojim haljinama koristila i ranije, kada sam bila glavna kreatorica izbora za Miss Europe u Beirutu. Za tu sam prigodu napravila četrdesetak vrlo ekskluzivnih haljina, pa sam za tu prigodu po prvi put napravila haljinu sa slamom. To je bilo vrlo zapaženo. Želim u umjetnost ugraditi djelatnost ljudi našega podneblja, svojstvenu bunjevačkim Hrvatima. U našoj Panoniji imamo i keramiku koja se, po mojemu mišljenju, isto može inkorporirati u visoku modu u formi detalja.
HR: Visoka moda uz puno rada i ideja treba i kvalitetne tkanine za stvaranje. Gdje ih Vi nabavljate?
Visoka moda je prije svega ideja. Bez toga nema ništa. Kreacija počinje intelektom, a zatim slijedi puno rada i tek tada dolaze kvalitetni materijali. Tkanine s kojima radim donosim iz Pariza gdje često odlazim. Jednostavno, volim pratiti modu, a po meni su glavni svjetski modni centri Pariz i Milano.
HR: Poslije višegodišnjeg rada uključili ste se svojim haljinama i u razne svjetske izbore ljepote. Na kojim ste do sada izborima bili i u kojim su se krajevima svijeta nosile Vaše kreacije?
Skoro već desetak godina radim u timu dizajnera kompanije Miss YU, a jako bih voljela nešto uraditi i za Hrvatsku. Prva neka značajnija stvar koju sam uradila je bila haljina za izbor za Miss Intercontinental u Düsseldorfu 1999. godine. Bilo je to u travnju te godine dok je kod nas bilo bombardiranje. Predstavnica ove zemlje je ušla u prvih deset najljepših djevojaka i dobila nagradu za najljepšu haljinu koju sam izradila. To je za mene bilo vrlo značajno osobito stoga što u to vrijeme u inozemstvu nisu nastupali sportaši iz ove zemlje, nisu bili vani ni političari, ekonomisti, bukvalno nije bilo nigdje nikog. Samo se preko ljepote i te moje haljine o ovim krajevima čulo i nešto lijepo. Kao što znamo, tada nije bilo popularno biti iz Jugoslavije.
Bila sam na raznoraznim izborima za najljepše djevojke. Počela sam na Sejšelskim otocima, Londonu, Indiji, Kini… To su veliki svjetski izbori. Recimo, izbor za miss svijeta putem televizijskog prijenosa gleda oko milijardu i pol ljudi, i uspjeh je da vaš rad gleda toliko ljudi, pa makar i na samo nekoliko sekundi. Tako je Sanja Papić iz Novog Sada poslije izbora za miss Universe u Panami i poslije velikog uspjeha bila i u njihovu tisku, gdje su i ona i haljina bile vrlo zapažene.
Na izboru Miss Europe u prosincu 2002. bila sam glavna kreatorica, a godinu dana prije mene za ovaj izbor kreirao je Jean Louis Scherrer. Jedna od glavnih nagrada na tom izboru 2002. bila je i večernja toaleta, a to je tada bila moja kreacija.
HR: Uz privatni angažman u vlastitom butiku, aktivno sudjelovanje na izborima za najljepše djevojke, svoj ste višegodišnji rad okrunili i samostalnim modnim revijama. Kada ste i kako otpočeli s revijama?
Neke revije sam imala još na samom početku svojega rada. Sudjelovala sam i na Tjednu mode u Zagrebu 1986. godine. Poslije su uslijedile i moje samostalne revije. Na poziv organizatora Međunarodnog filmskog festivala na Paliću, prije dvije godine sam organizirala samostalnu reviju u okviru ove međunarodne manifestacije. Meni je ta revija 2003. održana na Paliću veoma draga jer sam je radila zbilja srcem. I tom sam prigodom prikazala jednu haljinu od slame, nastupali su naši tamburaši, pjevao je Zvonko Bogdan i to je bilo ono što ja zbilja jesam. Mi moramo pokazati naše ljude, ali ne mogu stalno koristiti etno motive jer će se to izlizati, potrošiti. Malo sam u tom smislu napravila pauzu, te sam prošle godine na Paliću organizirala samostalnu reviju u nekoj francuskoj varijanti. Možda ću ove godine praviti etno-varijantu ali s mađarskim violinistima. Možda.
Imala sam prošle godine i dvije velike revije u Grčkoj gdje sam zatvorila Fashion week. Tamo je bila vrhunska organizacija i revija mi je bila jako posjećena. Sudjelovali su najbolji šminkeri i frizeri i sve je bilo zbilja vrhunsko. Revije su uvijek jako skupe za organiziranje.
HR: Postoje li nekakve naznake uspostavljanja suradnje s hrvatskim kreatorima i modnim kućama?
Za sada nemam uspostavljenu suradnju, mada bih voljela. Željela bih napraviti reviju u kojoj bi polovica djevojaka bilo iz Hrvatske. To mi je želja. Možda se to prvo organizira baš u Subotici. Sigurna sam da bi bilo zanimljivo.
Prvobitna ideja pri organiziranju ovogodišnjeg subotičkog bala gradonačelnika bila je da prikažemo Suboticu kao europski grad, što smatram da svakako jeste. Planirala sam na bal pozvati missice Srbije i Crne Gore, Mađarske i Hrvatske. Najljepša Hrvatica nije ovoga puta bila s nama jer zbog kratkog vremena nismo postigli dogovor, ali oni su izrazili spremnost za dolazak ovamo.
HR: Puno toga ste ostvarili u svojemu poslu. Što planirate u skorijoj budućnosti i što Vam još stoji kao neostvarena želja?
Imam u planu jedan divan katalog koji upravo radim. Bit će zbilja dobar. U njemu su haljine koje nisu jako trendi, ali djeluju čarobno. Art director kataloga je Vesna Jugović i pripremali smo ga jedan dio na Ohridu a drugi dio u Grčkoj. Jedan dio kataloga ženu prikazuje kao nedostižnu i erotičnu čarobnicu, a drugo je viđenje žene kao vilinskog bića, nešto između sna i jave, opet neuhvatljivog. Katalog radim u suradnji s Kompanijom Miss YU i Nextom.
Upravo sam završila i haljinu za djevojku koja predstavlja SiCG na izboru za Miss Europe koji se 12. ožujka održava u Parizu. Poslije toga slijedi Miss Universe koji će se održati negdje u Indoneziji.
Sretna sam kada dobijem ono što sam željela, a ono što hoću to i uradim. Najvažnije je izabrati pozitivan stav u životu i tada se sve može. Ljudi u jednoj minuti mogu promijeniti cijeli dan ili život. Ne možemo uvijek mijenjati okolnosti, ali možemo sebe. Najvažnije je biti svoj.
Moj osobni izazov svih ovih godina je kreiranje najljepše haljine, kao nekog ideala kojem težim i kojeg je teško ostvariti ikada. Ali je izuzetno važno imati ideal i svoj krajnji cilj. Svaka nova haljina tog momenta kada je stvorim predstavlja moju najljepšu haljinu, ali već svaka sljedeća je sve bolja i bolja.
HR: Kreiranje visoke mode traži i velika financijska ulaganja. Gdje zainteresirani mogu kupiti Vaše kreacije?
Mogu se nabaviti u Novom Sadu i Subotici, a radim na tome da se uskoro mogu kupiti i u Beogradu. U Suboticu mi dolaze zainteresirani sa svih strana. Dobra suradnja s kompanijom Miss YU je meni istodobno i dobra reklama.
HR: Vi ste često sudionica, gošća, ali i sponzor nekih manifestacija koje se organiziraju u hrvatskoj zajednici. Koliko ste zadovoljni društvenim životom Hrvata na ovim prostorima?
Kad god je trebalo i kad god sam mogla, što se tiče događanja u hrvatskoj zajednici, rado sam sudjelovala. Smatram da treba pomoći kad god se može. Svi možemo učiniti ponešto da naša zajednica bude i bolja, poštenija, plemenitija, poštovanija, i da unutar nje bude mnogo više tolerancije. Trebamo dozvoliti ljudima da uđu u društveni život, da se dokažu, osobito treba mladim ljudima dozvoliti da rade. Ako su drugačiji, to je samo kvaliteta a ne nešto loše. Nemojmo imati stereotipe, imajmo open mind. Definitivno se moramo osloboditi svih ograda koje nas sputavaju, ne možemo se zatvoriti u geto. Ako se pak zatvorimo u geto prema ostalim narodnostima, zatvarat ćemo se u geto i unutar zajednice. I onda, ako ne ličimo na jednu prihvaćenu predstavu pojedinca Hrvata, zar nekoga treba odbacivati? To ne dolazi u obzir. Nas je toliko malo da se moramo međusobno pomagati. Međusobna svađa je bezobrazluk koji sebi ne smijemo dozvoliti jer je to gubljenje energije, vremena i bitke. Moramo prihvatiti različitosti. Razlike ljudima možda u jednom trenutku ne odgovaraju, ali u drugome će zasigurno koristiti.
Podržavam sve manifestacije u našoj zajednici, posjećujem ih i posjećivat ću ih kad god budem mogla. Možemo neke uraditi bolje i vjerujem da ćemo ih i uraditi bolje. Ne želim kritizirati. Mislim da smo divan narod, koji se unatoč brojnim problemima održao na ovim prostorima i to je pobjeda ovog divnog duha i mentaliteta. Ponosna sam na svoj narod, jer smo kulturni i odmjereni, a znamo se i obući za svaku prigodu. Sretna sam i zbog naših ljudi koji i danas žive na našim salašima, koji su konzervirali ono naše iskonsko, nekadašnje. Dosta ih je samo pogledati i tuga me uhvati kad vidim siromaštvo u kojem su se našli. No, ne možemo pričati o siromaštvu u bilo kojem obliku, i materijalnom i duhovnom, jer to vodi u mentalnu bijedu. Moramo pozitivno razmišljati i bit će bolje. Onaj gore će nas sigurno nagraditi.
HR: Vi svakodnevno surađujete s brojnim mladim ljudima iz ove zajednice. Mnogi od njih su prilično pasivni i nezainteresirani za događanja u svojem narodu. Kako se, po Vašemu mišljenju, to može promijeniti i što biste im poručili?
Mlade treba malo više inkorporirati u život zajednice i ekonomski im pomoći u njihovu radu. Ne treba se truditi biti netko drugi. To nikad ne uspijeva, a ljudi svakako mnogo više cijene one koji imaju svoj stav i koji ne mijenjaju svoj identitet. Jesam Hrvatica, a imam pozitivan stav prema okolini i želim upoznati sve oko sebe. No, svoje ne dam ni za što. Tu nikad nema dileme. Treba se mijenjati ali ostati svoj. Ne možemo uvijek raditi ono što volimo, ali možemo zavoljeti ono što radimo. To je moj moto. Radim divan posao i uz put se zabavljam koliko god mogu. Mislim da se treba dobro zabavljati dok radiš. A mladima bih poručila da probleme preinačuju u izazove. Mi nemamo probleme, mi imamo izazove. Izazov je nešto što ti čini radost kad ga svladaš i to je dobro. Ako se nekoj određenoj stvari prilazi kao problemu, ona zaista i postaje problem.
g
