Arhiv tekstova
Dva rata u jednom životu
Antun Vrdoljak je jedan od najpoznatijih hrvatskih redatelja s dugim stažem i istaknutim mjestom u povijesti hrvatskoga filma. U vrijeme osamostaljenja Republike Hrvatske angažirao se u HDZ-u, a bio je i prvi ravnatelj Hrvatske radio-televizije. Trenutačno je u žiži pozornosti i zbog serije »Duga tamna noć«, koja se prikazuje na HTV-u.
4Na hrvatskoj nacionalnoj televiziji u tijeku je dramska serija »Duga mračna noć« koja je proistekla iz cjelovečernjeg igranog filma i materijala koji potpisujete kao kompletan autor. Otkud vam tolika energija i stvaralački entuzijazam u životnom dobu kada biste mogli jednostavno uživati u plodovima zbilja impozantne kreativne karijere u kojoj ste se, više nego uspješno, oprobali s obje strane kamere?
… »uživati u plodovima«, ležeći sa sve četiri u zraku? Svi moji preci i svi ljudi koje sam poštivao ponijeli su i na drugi svijet još neki nedovršeni posao. Raditi je teško, ali je ljenčariti dosadno. A ništa ne mrzim kao dosadu (i dosadne ljude). Jednom sam pitao Krležu koje su godine života najljepše. Bez razmišljanja mi je odgovorio: »Sedamdesete, bez dvojbe sedamdesete, samo kratko traju…« Ja se nadam da ću to moći reći za osamdesete. Produžene osamdesete.
4Vratimo li se, za tren, točno polovinu jednog stoljeća u kojemu su se dogodile brojne povijesne stvari, u vrijeme koje tretiraju Vaš film i serija, gdje biste autobiografski postavili sebe u trenucima odrastanja i odlučivanja za životni poziv. Što je prelomilo u odluci da Antun Vrdoljak posveti život prvo glumi, a poslije i režiji, a ne medicini kako je to otac želio?
U jednom prizoru »Duge mračne noći« Boris Dvornik kaže: »… Dva rata u jednome životu! Pa čovik se pita je li uopće imalo smisla roditi se.« To je moja rečenica, rečenica moga životnoga iskustva. Ratovi su obilježili moje djetinjstvo i moju zrelu dob. U sedmom mjesecu trudnoće moja se majka poskliznula niza stube i ja sam rođen ranije. Hvala Bogu da me uspjela donijeti na svijet i hvala Bogu da sam doživio ovaj drugi rat koji je donio slobodu i meni i mojoj djeci. Zamislite da nije bilo Domovinskog rata je bih umro u miru i ropstvu… Tim godinama stradanja posvetio sam ovaj, to se slobodno može reći, autobiografski film i seriju. Da ne bude nesporazuma: ja nisam ni jedno od lica koje gledate u seriji. To su moji rođaci, braća, roditelji, susjedi, sugrađani, a to sam opet sve zajedno ja. Tata je, kao i svaki drugi roditelj, želio da nađem siguran kruh. Najbolje medicina, jer doktore ne progone politički, svi ih trebaju. Kasnije, moj otac je bio i zadovoljan, pa čak i ponosan mojim izborom.
4U pedesetim godinama prošloga stoljeća u nekoliko navrata ste, kao glumac, gostovali na našim, vojvođanskim prostorima, u Subotici i Somboru. Čega se sjećate iz tog vremena?
Godine 1952. gostovali smo u Subotici i Novom Sadu. Nezaboravna Subotica! Tako lijep grad i tako divni ljudi. Da, kazalište u Subotici se tada zvalo Hrvatsko narodno kazalište. I to pamtim.
4Još od filmskog debija u ostvarenju »Nije bilo uzalud«, koje ima sudbinski naziv glede cijelog vašeg daljnjeg života i rada, nizale su zapažene uloge i priznanja, potvrđujući opravdanost životnog izbora. Koju biste glumačku rolu izdvojili kao najupečatljiviju i redateljskim očima ocijenili najboljom?
U dva filma sam se najviše primakao mojem poimanju filmske glume. Bilo je to u »Cesti dugoj godinu dana« i »H-8«. Ovaj drugi pamtim i po mome dragom prijatelju i kumu, redatelju Nikoli Tanhoferu, čovjeku koji je Hrvatsku naučio što je to film. Kad bi hrvatski sineasti znali o filmu ono što je Tanhofer za života zaboravio, mi bismo imali kinematografiju.
4Zašto ste poslije dvije zlatne arene napustili glumu i postupno se preko novinarske etape trajno odlučili stati iza kamere i posvetiti se redateljskom pozivu?
Tanhofera su otjerali, a oni koji su došli na njegovo mjesto nisu baš ništa znali. Što bi čovjek radio među neznalicama? Gubio vrijeme? A na režiju me natjerao upravo Tanhofer. Ako se sjećate, on mi je snimao onu priču u omnibusu »Ključ«.
4Je li Vam novinarska karijera pomogla u kasnijim literarnim uradcima iz kojih su proistekli brojni scenariji za filmove i dramska ostvarenja na kojima ste kao redatelj radili?
Pa, bilo je to vrijeme vrlo dobrih novinskih reportera. Sjećam se Ive Brauta, Ratka Zvrka, Miljenka Smoje… Odjednom je tih godina neke slutnje, da bi se nešto moglo promijeniti u komunizmu, banula na naša vrata znatiželja: tko je to oko nas. Pa sjetite se, »H-8« je to inicirao. Lice koje glumim kaže u jednom trenutku za svoga kolegu, inače uglednog vanjskopolitičkog komentatora: »… briga Čang Kaj Šeka kad mu on napiše da je hulja i diktator. Ja ljudima, o kojima pišem, drugi dan moram pogledati u lice.« Vidite koliko se toga promijenilo: današnji novinari nemaju nimalo stida pred osobama čije utrobe otvaraju kao mesari mrtve janjce… Da, tad smo svi nekako potegli dugim koracima u svijet oko sebe. Iznad tog novinarstva lebdjela je jedna velika hrvatska novelistika, koju su pisali Vjekoslav Kaleb, Ranko Marinković, Slobodan Novak, Petar Šegedin, Vladan Desnica… Veliko doba pisane riječi. Naravno da sam puno toga naučio. U novinama sam ispisao prve stranice scenarija za filmove »Kad čuješ zvona« i druge. Danas je loša reportaža pretvorena u još gore novele. Nije to zato što nema talenata, nego nema odgovornosti, nema morala…
4 Filmovi koje potpisujete kao redatelj oduvijek su svojom avangardnošću, posebice u tretiranju »nedodirljive« partizanske tematike i vremena koje ste osobno proživjeli, izazivali određeno podozrenje od strane tadašnjih vlasti u bivšoj zajedničkoj državi. Kako ste, primjerice reagirali, na »bunkeriranje« vašeg antologijskog ostvarenja »U gori raste zelen bor«, te kako komentirate da u Hrvatskom općem leksikonu iz 1996. godine taj film uopće nije spomenut u vašem opusu?
Slatko se smijem kad mi neki neupućeni nazovi kritičari pišu da sam snimao »partizanske filmove«. A oba moja ratna filma (»Kad čuješ zvona« i »U gori raste zelen bor«), zabranila je partizanska cenzura. A što se tiče leksikona, te jedinice ispunjavaju isti ljudi, koji su sjedili u cenzurnim i natječajnim komisijama. Jedan od njih je bio u komisiji koja je u 80-ima zabranila tekst za »Dugu mračnu noć«. Čega se pametan stidi…
4Zbog čega je ista sudbina zadesila i hrvatsku kultnu seriju »Prosjaci i sinovi« rađenu prema literarnom predlošku Ivana Raosa, čije je, uzgred, radove dok je još bio na »crnoj listi« prva objavila »Rukovet«, časopis za kulturu, umjetnost i društvena pitanja iz Subotice?
Sudbina Ivana Raosa odredila je i sudbinu njegove literature. Ivan Raos je jedna od najvećih sramota onog režima. On samo nije umro od tuberkuloze i to je jedino što se ne može dodati tragičnoj biografiji hrvatskog nesretnog i nepriznatog umjetnika. Bože moj, što se sve činilo ljudima u to strašno doba mraka! Sjećam se kako smo se sastali u mome domu kad je zakazan početak emitiranja serije »Prosjaci i sinovi«. Bila je puna kuća dragih ljudi: Ranko Marinković, Jure Kaštelan, Ivan Šibl, Fabijan Šovagović, Ivan Raos…
Sjeli smo pred televizor, ali umjesto serije emitirana je odluka o njenoj zabrani. I sam sebi sada mogu vrlo teško predočiti sav užas koji je sugerirala pročitana »Odluka uredničkog kolegija«. Bila je godina 1972., jesen. Zatvori puni hrvatskih rodoljuba. Zabrana je bila i poziv na hapšenje. Jure Kaštelan je čak rekao: »Moramo nešto poduzeti«. Raos je samo prokomentirao: »Pa oni su već davno poduzeli sve!« Gorko se nasmijao. Onda se okrenuo meni: »Ja ću nastaviti pisati i odlagati u ladice. Ti si problem. Nitko ne može sam među četiri gola zida režirati filmove.« Vjerujte ta njegova mudrost, to njegovo izdignuće nad teror, to strašno iskustvo progonjena čovjeka i velikog pisca prilično me umirila. Godinu dana kasnije podigao sam farmu koka nesilica i bio uvjeren da oni meni ne mogu ništa. Ohrabrenje je bilo u tragičnom i nepodnošljivom Raosovu iskustvu.
4Pa ipak, i pokraj svega što Vas je pratilo, režirali ste još nekoliko antologijskih ekranizacija vječnih djela hrvatske književnosti poput Marinkovićevog »Kiklopa« ili Krležinih »Glembajeva«. Kako je bilo raditi na tim zahtjevnim projektima u varljivom vremenu osamdesetih?
S Rankom (Marinkovićem) me vezalo dugogodišnje iskreno prijateljstvo. Ipak, da se nije događalo to što se događalo, ja bih još dugo odgađao ekranizaciju »Kiklopa« – jedna strana je bilo to naše prijateljstvo, a na drugoj strani je bio silan respekt, naprosto divljenje njegovoj čaroliji riječi, stila, genijalnosti… Na farmi je bilo vremena, pa sam se prihvatio scenarija. Kad sam mu ponudio da pročita, rekao je da misli kako ja najbolje razumijem to što on radi, »… a sadržaj romana znam, pa nema potrebe da čitam scenarij. Samo, nisam siguran da će to oni prihvatiti.« I imao je pravo: četiri puta sam padao na natječajima, dakle jednom više nego Krist pod križem. I da nije bilo Mirka Božića, koji je onda alarmirao cijeli politički vrh, »Kiklop« nikada ne bi bio ekraniziran. S Krležom je bilo lakše: on više nije bio živi autor pa sam mogao i dopisati skoro trideset posto teksta, a politički im ga je bilo teže ne odobriti.
4Osamostaljenjem Hrvatske države preuzeli ste, još za vrijeme ratnih vremena, odgovornu ulogu prvog ravnatelja Hrvatske nacionalne televizije. Je li bilo lakše obnašati tu ulogu u ratu ili u miru?
Ja sam tu ulogu, ili dužnost, i prihvatio samo zato što je bio rat. Dva moja sina su bila u ratu. Zar sam ja mogao ostati kod kuće? Kao što znate, 1995. ja sam se zahvalio na dužnosti ravnatelja HRT-a. I nema tog mira u kojem bih zamijenio stolicu iza kamere s onom u uredu ravnatelja.
4Svojom svestranošću, ne samo na polju filmske i dramske umjetnosti, mnogo toga ste za svoju državu uradili i na sportskom planu, postavši na koncu član Međunarodnog olimpijskog komiteta. Koliko je sport, pokraj Vašeg osnovnog životnog poziva, značajan u poimanju Vašeg života i koji biste detalj izdvojili?
Priznanje Hrvatskog olimpijskog odbora u Međunarodnom olimpijskom odboru: 1992. sam poveo hrvatsku športsku mladež u mimohodu na otvorenju Zimskih olimpijskih igara u Albertvilleu. Bio sam svjestan da je to neostvareni san moga športskog idola Franje Bučara, koji je nesretnik dva puta osnivao i propadao s idejom Hrvatskog olimpijskog odbora. Član MOO-a sam postao nakon što sam spasio Europsko atletsko prvenstvo 1990. u Splitu, budući da su ga komunisti otkazali na izdisaju svoje vlasti.
4Vašim ispričanim riječima prošli smo period od pola stoljeća i na koncu se ponovno moramo vratiti na početak istog perioda i vremena koje ste »ispričali« svojim riječima i slikom kamere, uz pomoć fantastičnih glumaca u seriji i filmu »Duga mračna noć«. Što vam je bilo najteže u umjetničkom nastojanju pojašnjenja najtežeg mogućeg trenutka u povijesti svakog naroda, kada različite ideologije tjeraju »svog na svoga«?
Ja sam još »u temi« i vjerojatno ću je sa sobom ponijeti i na drugi svijet. Jasno mi je da mom narodu nije prirodan svjetonazor ni komunizma, ni fašizma. Ali mi nije jasno, kako su neki ljudi gutali obje udice otrova koji nas je dovodio čak do bratoubilaštva. Neobjašnjivo. Osim, ako se zapitate, koje je zlo moguće zasaditi u čovjeka.
4Kako je bilo raditi s hollywoodskom zvijezdom i najpopularnijim hrvatskim glumcem Goranom Višnjićem, ujedno i Vašim dragim zetom?
Divno! Ne samo meni: glavni glumac je onaj dio filma u kojem svi u ekipi mogu zapeti, pa i pasti. Goran je svima bio mio susret svakog jutra kad smo počinjali snimanje, i najljepša uspomena kad smo se uvečer rastajali.
Što možemo očekivati od Vas u budućnosti? Neki novi projekt ili…?
I pokraj sveg mojeg optimizma, sve češće pogledavam gore. Kao da sam se vratio u djetinjstvo kad me je mama učila da je samo gore vječnost. Nadam se samo da su mi neke godine rada ukradene i da će mi biti nadoknađene. g
