Arhiv tekstova
Zastrašivanje roditelja i djece
Pa ipak, kada se govori o načelnoj problematici kako će se ustrojiti i riješiti pitanje školstva na hrvatskom jeziku u Vojvodini, mora se reći kako ne postoji konsenzus među hrvatskim institucijama o ovome pitanju. Naime, nitko još do sada nije izišao s jasnom i preciznom strategijom ili platformom kako da se ovo pitanje riješi.
U javnosti se dalo zamijetiti kako se po ovome pitanju ide od ideje da trebaju postojati posebne hrvatske škole u koje će ići sva djeca hrvatske nacionalnosti, preko ideje da se stvaraju odjeli na hrvatskom jeziku u postojećim školama koje će pohađati djeca čiji se roditelji za to odluče (što sada preovlađuje), do najminimalnijeg zahtjeva da se o hrvatskoj kulturi uči kroz predmete jezik i književnost, povijest, muzički i likovni odgoj u postojećim školama.
OČEKIVANJA OD »SVEMOĆNE DRŽAVE«: No, i ovdje vrijedi ocjena da je do sada bilo riječi samo o tim najopćenitijim pitanjima, a da se nije išlo u daljnju konkretizaciju. Recimo, nije bilo riječi o tome na koji način će se ustrojiti obrazovanje na hrvatskom, tko će sačiniti udžbenike, odrediti strukturu gradiva… Pri tome se malo toga poduzelo glede mogućnosti da se preko nekih alternativnih akcija pokuša učiti hrvatski jezik i kulturno naslijeđe u postojećim hrvatskim institucijama, što samo kazuje da je u hrvatskoj zajednici u Vojvodini na djelu paternalistički odnos spram »svemoći« države.
S druge strane, primjetna je i nespremnost državnih organa za jedan otvoren, strateški utemeljen i djelatniji pristup ovome problemu. Napominjemo da su u nekoliko navrata prilikom organiziranja informativnih sastanaka u cilju informiranja roditelja o mogućnostima za upis djece u hrvatske odjele bili opstruirani sastanci davanjem pogrešnih informacija, permanentnim naknadnim zastrašivanjem roditelja i latentnim odvraćanjem onih roditelja koji su namjeravali svoju djecu upisati u ta odjeljenja.
NEDOSTAJE LEKTORAT: U tom kontekstu su pojedinci čak i telefonski zastrašivali roditelje prijetnjama o navodnom »obilježavanju« djece. Još ćemo napomenuti da država do sada nije poduzimala nikakve mjere u cilju usavršavanja i osposobljavanja stručnog nastavničkog kadra, i to onih koji nisu imali mogućnosti educirati se na materinjem jeziku. Isto tako, viši stupnjevi obrazovanja u potpunosti su nepokriveni nastavom na hrvatskom jeziku.
Već je napomenuto da ne postoji lektorat za hrvatski jezik ili pak katedra za hrvatski jezik i književnost, što druge manjine već imaju na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
U ovome kontekstu, značajnom se čini i činjenica da ne postoji strukovna prosvjetna udruga prosvjetnih djelatnika hrvatske nacionalnosti, kao što postoji recimo u drugim manjinskim zajednicama. Ovo se može tumačiti na različite načine, ali je činjenica da, pokraj problema ne naslijeđenosti takve jedne udruge, do sada nije pokazana svijest među prosvjetnim djelatnicima o potrebi za takvo »cehovsko« udruživanje. Ne nadaje se pozitivnim i to što i mladi Hrvati pokazuju indiferentnost o pitanju prosvjete na vlastitom jeziku. g
