Arhiv tekstova

Obraz je odraz čovjeka

Korizma je. Vrijeme poziva na obraćenje. Vrijeme promjene mentaliteta. Vrijeme ispita savjesti. Jedna od najtežih mana suvremenog čovjeka je licemjerje. Obraz je odraz čovjeka. Što je iskreniji i čistiji, to je oko njega sve drugačije.
    Pokušajmo prvo protumačiti što je to licemjerje u definiciji. Evo ovako stoji u Leksikonu: »Licemjerje, u etičko-religijskom učenju, prikrivanje svoje prave osobnosti i pokazivanje osjećaja, misli i postupaka koji nisu naši; hipokrizija. Licemjerje je opreka kreposti iskrenosti. Kad je svjesno, riječ je o prijetvornosti, kad je ishod podsvjesnih i zakučastih samozavaravanja, riječ je o zasljepljenosti. U svim se velikim etičkim i religijskim sustavima licemjerje smatra velikom preprekom na duhovnome i religioznom putu pa se osuđuje. Starozavjetni proroci razotkrivaju licemjerje u formalnom obdržavanju religijskih propisa bez unutarnje iskrenosti i prave nakane. U Novom Zavjetu Isus daje još radikalniju i istančaniju kritiku licemjerja, kao vrste duhovne zasljepljenosti i okorjelosti. U islamu licemjerje je vanjsko obdržavanje vjerskih obveza bez iskrene unutarnje nakane i pristajanja.«

ZRCALO NAŠEGA SRCA: Nastavimo sada razmišljati o našem licu. Treba li ono čišćenja? Svakako. Ali, kako i kada? Sada i odmah! Pitamo se s velikim misliocem Bosmansom: Kakvo ti je lice? Je li ono zaista tvoje pravo lice ili samo maska koju svaki dan stavljaš kad se sastaješ s ljudima? Jednom u godini, o pokladama (u dane karnevala), navlačimo neko drugo lice, što će svatko razumjeti. Svatko želi da jednom malo luduje i »ludo« se zabavi. Tada šećemo uokolo s golemim nosom ili se oblačim o u haljine neke princeze, ili se pak prerušavamo u klauna.
    Klaun za jedan dan, to može biti zdravo. Ali ne komedijajmo svaki dan. Ne mijenjajmo lice kao što se mijenja košulja. Pred ljudima koje trebamo sama smo srdačnost. A pred drugima opet obrnuto. U javnosti smo blistavi ljudi, a kod kuće mračnjaci. Lajavci gdje možemo glumiti gospodina, a dodvorice pred pretpostavljenima.
    Lice nam uvijek mora biti zrcalo našega srca. Zato se najprije pobrinimo da nam srce bude dobro. To je korizmeni program i to je poziv za ovo vrijeme kada svi trebamo živjeti, a ne igrati poklade i onda kada je već sredina korizme. Ne igrati komediju kada je život realnost. Ne izigravati »uvrijeđenu damu«, kada su zadaci pred nama ozbiljni i možemo ih samo sada ili više nikada napraviti. Za te zadatke treba nam čisto lice. Treba nam čista nakana, treba nam čisto srce. Jedna priča koju sam sinoć čitao jako mi se sviđa. Baš me zanima kako biste vi predstavili, cijenjeni čitatelji, građane Subotice. Priča kaže:
    Lutajući ovamo i onamo, neki je krupni pas ušao u kupaonicu svojega gospodara gdje se nenadano našao okružen drugim psima. Zajapurio se, počeo režati, ali su to isto činili i drugi psi. Počeo je prijetiti, ali su to činili i drugi. Počeo se bacati da bi konačno skočio na najbližega. Srušio se izmučen i okrvavljen nakon žestokog sudara sa zrcalom. Nije znao da je kupaonica obložena velikim zrcalima, pa mu je vlastiti odraz pokazivao bijesnoga psa. Da se umjesto toga veselo poigrao repom, i drugi bi psi isto učinili i bio bi to radostan susret.

PROMJENOM SEBE MIJENJAJMO DRUGE: Naš je bližnji odraz nas samih. Prijatelja nosimo u srcu, pa i onda kada smo daleko.
Bio tako neki stariji čovjek koji je mirno sjedio na ulazu u jedan istočnjački grad. Neki mu se mladi čovjek približi: »Kakvi su ljudi ovoga grada, jer nikada nisam bio ovdje?« Starac odgovori protupitanjem. »A kakvi su žitelji grada iz kojega ti dolaziš?« Došljak reče: »Svi su sebični i zločesti. Zato sam i utekao od njih.« Starac zaključi: »Takvi su i žitelji ovoga grada.«
    Malo kasnije neki drugi mladić pristupi starcu i postavi slično pitanje: »Tek sam prispio pa me zanima kakvi su ljudi u ovom gradu.« Čovjek odgovori sličnim pitanjem kao i prvom došljaku: »Reci mi najprije kakvi su ljudi u gradu odakle dolaziš.« Mladić uzvrati: »Koliko znam, svi su dobri, pošteni, darežljivi i plemeniti. Imam mnogo prijatelja i teško mi ih je bilo ostaviti.« Starac dometnu: »I ljudi ovoga grada slični su onima koje si tamo ostavio.«
    Neki trgovac koji je u to vrijeme napajao deve, slušao je te razgovore, pa kad je otišao drugi mladić, upita starca kako je mogao u kratkom razmaku dati dva oprečna odgovora. »Prijatelju moj«, zaključi mudro stari čovjek, »svatko nosi u srcu svoj svemir. Tko nije u prošlosti našao ništa dobro u svojoj sredini, neće to pronaći ni ovdje. A onaj koji ima mnogo prijatelja drugdje, naći će ih brzo i u ovom gradu. Ljudi su onakvi kakve ih nosimo u srcu.«
    Francuski komediograf Moliere dodaje: »Što više voliš prijatelja, manje osjećaš potrebu da mu se udvaraš.« Najjeftinija valuta kojom se prijatelji mogu platiti jesu savjeti, a jedina je prava moneta pomaganje. Istinski je prijatelj onaj koji s puta otklanja kamenje i trnje, kaže perzijska poslovica, a putniku koji je zalutao, nemoj nikada reći: »Na dobrom si putu«. Time bi ga izdao.
    Dakle, nosimo u sebi želju za promjenom sebe pa ćemo tako lako mijenjati i druge. Ako mislimo da je potrebno mijenjati Suboticu, onda počnimo od sebe. Ako mislimo da treba više suradnje – a treba – onda počnimo mi surađivati. Konačno, ta korizma je!
g