Arhiv tekstova
Bunt kao putokaz svjetla
U povodu 10. obljetnice preminuća svećenika, pjesnika i kulturnog radnika Marka Vukova (1938.-1995.), u organizaciji »Pučke kasine 1878.« i »Matice hrvatske« iz Subotice organiziran je 7. ožujka prigodan program. U franjevačkoj crkvi, generalni vikar subotičke biskupije mons. Bela Stantić i prisutni svećenici služili su Svetu misu zadušnicu, dok je potom u prostorijama Gradske knjižnice bila održana književna večer, na kojoj je govorio mr. Lazar Ivan Krmpotić, a rad pokojne S. Marije od presvetog Srca (Anke Petričević iz Splita) čitala Zlata Lacić.
Pokraj brojnih posjetitelja, književnoj večeri su bili nazočni i članovi obitelji Marka Vukova te Mirela Lucić iz Konzulata RH u Subotici. Tijekom večeri stihove Marka Vukova govorila je Josipa Ivanković, a voditelj programa je bio Ljudevit Vujković Lamić.
ŽIVOTNI PUT MARKA VUKOVA: Rad mr. Lazara Ivana Krmpotića »Životni put i djelo Marka Vukova« iscrpno je predstavio činjenice, ali i ideale te opredjeljenja koji su obilježili život Vukova. »Marko Vukov je rođen 24. ožujka 1938. godine na Klisi (Bikovo), na obiteljskom salašu. Pučku školu završava u Subotici, a zatim prelazi u Dječačko sjemenište zagrebačke nadbiskupije u Zagrebu, gdje završava klasičnu gimnaziju. Već za vrijeme svoga školovanja privukao je na sebe pozornost ljudi od pera, koji su osjećali i postepeno otkrivali Markov genij, posebice profesor povijesti književnosti, isusovac p. Josip Badalić, koji je s velikom skrbi i nadom pratio razvoj Markovih talenata«, kazao je Krmpotić. »Nakon ispita zrelosti na zagrebačkoj klasičnoj gimnaziji upisuje se na zagrebački bogoslovni-teološki fakultet, kao teolog subotičke biskupije, tada još Bačke apostolske administrature. Nakon završene filozofije na teološkom fakultetu, želeći bolje upoznati prilike u kojima žive ljudi, njegovi suvremenici, kojima će biti poslan naviještati Kristovu veselu vijest, prekida studij i upošljava se u zagrebačkoj tvornici obuće »Zvijezda«, kao obični manualni radnik. To je uvelike izazvalo onovremene crkvene krugove, koji nisu najblagonaklonije gledali na taj Markov potez«, objasnio je Krmpotić napominjući kako će ovaj prvi istup proročkog Vukovljevog duha uvelike i obilježiti njegov daljnji život i svećeničku karijeru.
Govoreći o stanju duha, senzibilitetu i dvojbama mladog Vukova, Krmpotić je u nastavku izložio: »S puno ljudske i evanđeoske sućuti i razumijevanja piše o ljudima koje sreće na ulicama ili parku. Radi te svoje otvorenosti koje ne nailazi na razumijevanje, nego na namrgođena lica i tvrde osude, Marko će dolaziti u krizu, pitajući se da li je njegovo mjesto među takvim ljudima? Razapinjan između evanđeoskih ideala i krute stvarnosti, Vukov se dao zarediti za svećenika 29. lipnja 1965. po rukama biskupa Matiše Zvekanovića«.
SVEĆENIČKA DJELATNOST: Prema Krmpotićevim riječima, njegovu svećeničku djelatnost obilježile su stalne migracije. U početku je dvije godine službovao u Novom Sadu, gdje je razvijao vrlo živu i intenzivnu djelatnost među tamošnjim studentima. Od kolovoza 1967. bio je kapelan kod mons. Ivana Kujundžića, župnika crkve sv. Roka u Subotici, što je silno utjecalo na njegov daljnji duhovni razvitak. Svoje službovanje potom nastavlja u veoma teškim uvjetima, po riječima Krmpotića, »u tranzicijskoj župi, koja je bila na prijelazu iz izrazito poljodjelske u župu mješovitog karaktera s obilježjima prigradske župe«, Šupljaka i Hajdukova. Životni put vodi ga potom u još teže uvjete, u Futog i pet-šest područnih filijalnih crkvi.
Konačno u četrnaestoj godini svoga svećeničkog života, konačno dolazi u župu u Đurđin. Njegovo djelovanje u Đurđinu, Krmpotić je ovako opisao: »Kao svaki mudri graditelj počinje iz temelja. Organizira biblijske satove, ‘vjerske razgovore’ s osobitim naglaskom na rad s mladima, intenzivira liturgijski život i posebno naglašava život župskog zajedništva«. Kasnije Vukov, kao upravitelj župe u Svetozaru Miletiću, po riječima Krmpotića, inicira pokretanje župskog lista, koji će potom prerasti u bilten đurđinske i miletićke župe, pod naslovom »Molitelj«, a zamišljen je kao bilten za propagiranje kulta prvog bunjevačkog Hrvata karmelićanina, svetačkog kandidata za oltar o. Tome Gerarda Stantića.
POSLJEDNJA POSTAJA: »Na svojoj posljednjoj pastoralnoj postaji u Svetozaru Miletiću Vukov zaorava vrlo duboku brazdu vjerničkog i crkvenog života u obje etničke zajednice, što je vidljivo došlo do izraza na njegovom pokopu, koji je nažalost bio jedino iskreno i istinsko priznanje, ali nažalost posthumno! U župi u kojoj je pojam zajedništva bio nepoznat, Marko je uspio animirati dvije skupine ljudi koji su pokušali stvoriti zajedništvo unutar svoga kruga, kako bi iz toga izraslo pravo vjerničko-crkveno zajedništvo na razini župe«, istaknuo je Krmpotić. Marko Vukov je preminuo u 2. ožujka 1995. godine u Gradskoj bolnici u Virovitici, a nakon sedam dana, 9. ožujka, pokopan je u obiteljskoj grobnici na Bajskom groblju u Subotici. Na kraju izlaganja, Krmpotić je zaključio kako vjeruje da žrtva tog plemenitog života nije pala uzaludno, nego da će prije ili kasnije donijeti obilat rod.
DUHOVNI LIK MARKA VUKOVA: U svome radu koji je napisan svibnja 1998. godine, »Duhovni lik Marka Vukova u svjetlu njegove zbirke ‘Ja, buntovnik s razlogom’«, Anka Petričević, koja je u mladosti zajedno s Vukovom pohađala klasičnu gimnaziju u okviru nadbiskupije u Zagrebu, bilježi i sljedeće: »Introvertan, okrenut k svojim dubinama, k svjetlosnoj sferi svog bića, uronjen u bitak, koji ga obuhvata pjesnik i tihi patnik Marko Vukov još je među nama po svojim stihovima koje je iza sebe ostavio, po kojima je drugima-ljudima predao biće svoje, otkrio intimu svoju. Stihovi su mu meditativni, često kao ispovijesti, pa baš zato iskreni i nepatvoreni. Kroz naravne slike i simbole zbori o višim realnostima, vodeći duh k jedinom Izvoru… U njegovim pjesmama ima stišane boli, ali nikada bunta. Pa čak i u pjesmi u kojoj taj bunt spominje. On ima sasvim drugo značenje. On je put i putokaz k svjetlosti… On je tražio promjenu srca i duše, promjenu mišljenja, htjenja, djelovanja, kao što je tražio i sam Krist; i jednoga i drugoga nazvaše buntovnikom, neprijateljem. A on je, poput svoga Uzora, tražio za druge temelje u Bogu, po onoj slobodi koju mu je Duh dao, a sloboda je svojstvo sinova Božjih, tj. oslobođenje od zla i grijeha, od mržnje… Slike iz vanjskog, objektivnog svijeta, metaforičan izraz, služe pjesniku da izrazi srž radnje, zbivanja; bit stvarnosti. Tako i u pjesmi sa socijalnim motivom ‘Ratarov osmijeh’ slika mučan trud ratara koji ‘savijen nad motikom izgleda kao slomljeni luk, a izbrazdano lice poprima dubinu zemljine gladi’«. U zaključku teksta ističe se kako je Vukovljev poetski izraz čist, strofa slobodno ostvarena, jednostavna, bez konvencionalnih natruha, bez balasta retorike, čista kao kaplja rose kad zablista na suncu te da »njegovo esencijalno – bitno osjećanje jest ljubav; ljubav koja je život Apsolutnoga Bića, koje je – Ljubav«.
Davor Bašić Palković
