Arhiv tekstova
Poželjni i nepoželjni
»Stranku umjerene gluposti u granicama nepostojećih zakona« nisam uspio osnovati, iako sam obećao. Nisam kriv, u pitanju je obična gripa: no kako to objasniti uredniku, pokraj nenapisanog teksta za prošli broj »Hrvatske riječi« o položaju i ulozi subotičkih intelektualaca, i konačno, kakva smo mi država, kada se ni od obične gripe ne možemo obraniti? A gripu izgleda vučemo za sobom, isto kao i stupidnu intelektualnu krivicu poput istrošene magle.
Na ovim prostorima bilo je dosta prodavača magle, a gripa u glavama se kao teška magla pojavljuje ponovo, i prijeti. Da bih bio ‘direktan’, ova hunjavica iziskuje da se pođe od konkretnog, koje ukazuje na sve naše apstrakcije. Bez namjere da se uspoređujem s Vladom Gotovcem i njegovom knjigom »Moj slučaj«. Ipak, činjenica je da smo svi mi osobno tek prolazni »slučajevi«. Počinjem osobno da bi bilo plastičnije.
KARDELJ I AFRIKA: U vrijeme sedamdesetih godina prošlog stoljeća tadašnji urednik subotičkog radija Miloš Ignjatović prišao mi je na korzu, benevolentno pristupio i zamolio da napišem ‘nešto’ o kulturi. U tom trenutku izlazi knjiga Edvarda Kardelja »Informbiro« i napisao sam kraći prikaz za radio. Poslije nekoliko dana dolazi do novoga susreta. Upitam Ignjatovića za sudbinu teksta. Iskreno i pošteno je odgovorio: »Vojo, da se ne zamlaćujemo, mogao bih ti reći da sam prikaz pustio, a ti baš onda radio nisi slušao. Stvar stoji, ili leži ovako: Iz komiteta Saveza komunista mi je rečeno da tvoje ime nije poželjno na našim valovima«. Bio sam osupnut (ali ne i zbunjen). Sutradan odlazim u komitet kod sekretara Saveza komunista Subotice Stipana Kopilovića. Izložim svoju nevolju. Frigidno odgovori da s tim nije upoznat, nego da se obratim njegovom zamjeniku, zaduženom za kulturu, Bogdanu Simendiću. Iz tih stopa otišao sam i do njega. Jasno, ni on o tom slučaju nije imao pojma (ne znam o čemu su uopće imali pojma). Uputio me na Socijalistički savez, Iliji Burzanu. Prošetao sam i do njega. Primio me je uljudno, čak i ponudio kavu. Poslije kraće stanke reče: »Vojo, po srijedi je nesporazum, to se nije odnosilo na tebe, nego na Tibora Sekelja«. Iščašio sam zubalo. Pomislivši bez reagiranja, zaboga, pa Tibor Sekelj, kao putopisac, piše o Africi, kakve veze on ima s Kardeljom. U hipu mi je sve mutno, ali tim prije jasnije. »Afrika je to još uvijek u nama«, procijedio sam kroz zube. Shvatim da sam po tko zna koji put postao persona non grata ili kako je to novinar Milenko Popadić napisao u listu »Žig«: »Sve je prosto kao grah, ranije si kukurikao«. Lonac, i basta. U amoralnom društvu savi kičmu. Imat ćeš bar neku karijeru, ovako ćeš za sljedećih sto godina ostati samo pjesnik.
TKO JE TAJ SOFOKLE?: Slijedi drugi slučaj. Moja knjiga pjesama »Sad znadeš sve«, koja sadrži dvije poeme, izlazi 1979. godine. Mislio sam da su se vremena promijenila, ako ne baš promijenila, ono bar smirila. Naivno, sve je to svojstveno pjesnicima, koji se dotiču stvari koje ih se ne tiču. Prva poema naslovljena je »Oda nuli«, a druga » Sad znadeš sve«, po kojoj je knjiga i naslovljena. Naslovljena po motivima Sofoklove drame »Antigona« i »Ne zbog mržnje, već zbog ljubavi rođena«. Tada nisam ni slutio da se na ovim prostorima mržnja tek rađa, a ljubav umire. Nažalost, ovdje se Antigona pogrešno čita. Uzgred, izdavač knjige bio je moj tast, vjerojatno da knjigu nije ni pročitao, ne vjerojatno, već sigurno. Ali ubrzo dobio je signal da je knjiga opasna.
Njegov prijatelj, znanac, priđe mi jednoga dana, bio je to pjesnik Ivo Popić, u ruci drži moju knjigu i zamoli me za razgovor o knjizi. Pomislim – Bože tko još u ovo vrijeme želi razgovarati o knjizi poezije. Razgovor je počeo nepovezano, ali uskoro Popić postavi direktno pitanje, in medias res: »Budi iskren i reci na koga si mislio kada si pisao poemu Oda nuli«. Osupnut odgovorim: »Nisam mislio ni na jednu konkretnu osobu«. On povišenim tonom odgovori, kako se u ovo vrijeme »ode o nuli ne pišu, a da pisac ne misli ni na koju osobu konkretno«. On ušuti, a ja u sebi pomislih kako sam upravo »mislio na vas i vama slične«. Upitah potom na koga je mislio Sofokle dok je pisao »Antigonu«. Reče Popić: »To me ne zanima, uostalom tko je taj Sofokle?«. I zbilja, tko je za tu ‘inteligenciju’ koncem sedamdesetih godina bio Sofokle, »Antigona«, »Edip«, »Prometej« i ostali ‘bakrači’.
Takva ‘inteligencija’ imala je i vlast i moć, a uspjelo im je to, jer su bili ‘talentirani’ i ‘pouzdani pjesnici’. Sada, s ove distance, i vremenske i moralne se pitam: što bi mi se dogodilo da sam u ono vrijeme spjevao stih, ili poemu naslovio »Jednonogi kesteni tiho i kasno po asfaltu padaju«.
Sreća, nisam bio ni prorok, ni toliko inventivan, a po svemu sudeći bio sam i kukavica da napišem takav stih.
Vojislav Sekelj
