Arhiv tekstova
Sjajan početak godine
Tko god je imao pred sobom knjigu Tomislava Žigmanova »Bibliografiju Hrvata u Vojvodini 1990. -2002.« i tko se iole razumije u značenje kolektivnoga zapamćivanja, svjestan je kolika je vrijednost ove knjige, nevelike opsegom a snažne sadržajem. Nevelik opseg ne znači površnost, nemarnost ili neznanje autora. Naprotiv, vjerujem da bi knjiga bila opsegom puno manja da se bilo tko drugi prihvatio sažimanja u bibliografiju pisane riječi Hrvata u Vojvodini. Žigmanov je iscrpio temu. Vjerujem da mu ništa nije promaklo.
Žigmanov je cjelokupno izdavaštvo Hrvata u Vojvodini poredao po godinama izdanja i po sadržaju te unutar podtema po slijedu izlaženja. Slažem se s takvim načinom bibliografiranja, kao što se i slažem s kriterijima ulaska u Žigmanovljevu bibliografiju; načelno se slažem. Dakle, uvršteni su autori koji pišu hrvatskim jezičnim standardom (što god da ta sintagma značila); oni koji se deklariraju Hrvatima (valjda i žive u Vojvodini) i javnost ih (valjda, vojvođanska) prepoznaje Hrvatima; oni koji su podrijetlom iz Vojvodine ili trenutno žive u Vojvodini (mislim da se ovaj kriterij i kriterij, nazovimo ga, drugi, dijelom preklapaju) te oni koji nisu vojvođanski Hrvati (pojednostavimo Žigmanova), a objavili su knjigu koja se sadržajem odnosi na život Hrvata u Vojvodini.
Kriterij sadrŽaja: Dakako, možemo razgovarati o ključu prikupljanja građe. Založio bih se za biobibliografsku obradu svih vojvođanskih Hrvata koji su objavili knjigu, na primjer o strojarstvu ili ratarstvu, pa bila ona pisana i nekim drugim jezikom, recimo engleskim, njemačkim ili srpskim; nisu uvršteni ni radovi onih Hrvata koji, istina, pišu, na dijalektu Bunjevaca ili dijalektu Šokaca, no osjećaju se Bunjevcima ili Šokcima, dakle ne-Hrvatima; Židovi se nisu odrekli stvaralaštva Jakoba Frassa (Stanka Vraza) ni Igancija Fuksa (Vatroslava Lisinskog) zato što su se pohrvatili i osjećali Ilirima. Međutim, Žigmanov se u drugoj rečenici predgovora ograničio na književnost, malo kasnije i još neke humanističke znanosti, kao vodeći kriterij tko će biti bibliografski obrađen. Žigmanov je filozof i svjestan je, vidi se to od prve rečenice, nesavršenosti kriterija te nedoumice jasno stavlja u prvi plan. I ostavlja mogućnost iscrpnijega bibliografiranja knjiške produkcija vojvođanskih Hrvata ma gdje živjeli, čime se bavili i kojim god jezikom pisali. Navodi kako je ovo pokušaj, ne baš sramežljivi već vrlo stručno urađen i tehnički dorađen, jer izdavaštvo vojvođanskih Hrvata u navedenom razdoblju (1990. – 2002.) nije bilo institucionalno ni povezano, a ono najgore, niti su Hrvati u tom razdoblju u Vojvodini bili u položaju da slobodno publiciraju, bez straha za svoju egzistenciju ili egzistenciju svoje obitelji.
Naslov: Redaktori i korektori su odavna iščezli iz tiskarskoga ceha, a mogućnost uočavanja tiskarskih pogrešaka urednika i prelamača, neka se ne uvrijede, je skromna, pa se u hrvatskoj knjiškoj produkciji množe tipfeleri. Gotovo smo dosegli zvanje poslovičnog hrvatskog javašluka. Tragao sam za tipfelerima u hrvatskim knjigama 17. i 18. stoljeća i nisam našao nijedan. U knjiškoj hiperprodukciji 19. stoljeća zalomila se tiskarima pokoja greščica, pa i Katančićevom prijevodu Biblije, no od kada su Dragutin Tadijanović, Mate Ujević, Miroslav Krleža i njima slični postali urednici, greške su se prorijedile. Onda je uslijedila koncem 20. stoljeća pomama otpuštanja suvišnih snaga u tiskarstvu – redaktori i korektori su sasvim nestali dok se lektori još drže, premda će i njih dotući računalni pravopisi i naredbe o samois-pravljanju. Vjerujem Žigmanovu da je htio da se njegova knjiga zove »Bibliografija Hrvata u Vojvodini 1990. – 2002. – Prinosi«, no u uokvirenom odsječku na 62. stranici, godine su stavljene u zagradu, nestale su točke iza 1990. i 2002., »prinosi« su napisani malim slovom, a ispuštena je crtica koju je Žigmanov naveo u kratkom uvodu knjige (pogledati na 7. stranicu i obratiti pažnju na prazna mjesta iza interpunkcija). Po CIP-u, dakle, naslov knjige je »Bibliografija Hrvata u Vojvodini (1900-2002) prinosi«. Ili tako nešto slično. Međutim, dilema oko naslova knjige postaje trilema ako pogledamo u impresum u kojem su godine pisane u zagradi, ali su im vraćene točke, pa naslov knjige glasi »Bibliografija Hrvata u Vojvodini (1990. – 2002.) Prinosi«. Horor počinje kada otvorimo nepaginiranu stranicu tik do korica na kojoj naslov glasi »Bibliografija Hrvata u Vojvodini 1990. – 2002. Prinosi«. A jamačno će nas dotući naslovnica na kojoj nema zagrada, ali nema ni »prinosa« pa naslov glasi, vjerojatno »Bibliografija Hrvata u Vojvodini 1990. – 2002«. Knjiga je izdana 2005. godine u Puli, a izdavač je Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika. Urednik knjige je Boris Domagoj Biletić.
Ništa od ovoga nije upućeno Žigmanovu. Ponavljam, molimo Boga da liječnici pišu recepte takvim pravopisom da ih svaki apotekar pročita onako kako je to liječnik htio. Inače smo brzo gotovi. Dokrajčit će nas Babić i njemu slični pravo-pisci.
Zdenko Samaržija
