Vjerujem da ćemo nadživjeti ova vremena

28.02.2003

Vjerujem da ćemo nadživjeti ova vremena

»Kako je umirao moj narod« teška je knjiga, a na njenih preko četiri stotine strana iz poglavlja u poglavlje opisuje se golgota srijemskih Hrvata koji su između 1991. i 1995. godine bili protjerivani i organizirano terorizirani na ovim našim prostorima. Ova knjiga koju je velečasni Marko Kljajić brižljivo sačinio sakupljajući i zapisujući bolne činjenice, istine radi i za očuvanje ono malo preostalog ljudskog dostojanstva, ovih dana ponovno postaje aktualno štivo dnevnopolitičke propagande. Otud ovih dana češće nego obično zvone telefoni u župnom uredu petrovaradinske župe Sv. Roka a velečasnog Marka traže i novinari a ne samo, kao obično, vjernici. Dok smo vodili ovaj razgovor velečasnog Marka posjetio je i istaknuti prvak petrovaradinskih radikala, raspitujući se uljudno i diskretno gdje može kupiti pomenutu knjigu. Vojvoda Šešelj ili netko njemu blizak, dakle, čitao bi ovo štivo ali knjigu nema.

Na ulazu u crkvu sv. Roka grafit »Srbija ubija«. Nekad je na istom mjestu stajao grafit »Srbija Srbima«. Je li riječ o jednoj istoj poruci izgovorenoj na dva jezika i kojim jezikom je ispisana ova najnovija? U sjeni tog neizgovorenog pitanja započinjemo razgovor.

4Haaška optužnica podignuta protiv Vojislava Šešelja u kojoj se po-minju imena nekih srijemskih sela, Hrtkovaca prije svega, na neposredan način aktualizirala je problem progona Hrvata iz Srijema za vrijeme ratova u Hrvatskoj i Bosni. Koje emocije, danas, deset godina poslije, izaziva sjećanje na te događaje?

- Srijemski dio naše biskupije bio je odvojen od svog biskupijskog centra Đakova, a eskalacijom rata u Hrvatskoj, kojega je vodila JNA s raznim paravojnim formacijama iz Vojvodine, Srbije i Crne Gore, mi smo Hrvati bili odsječeni od naše matične domovine. Kao Hrvati i katolici našli smo se tih godina na najnepovoljnijem prostoru kugle zemaljske. Ratne nevolje pogodile su nas na razne načine i kako kaže sveti apostol Pavao »I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi«. To je stvarnost koju smo tih dana uistinu preteško proživljavali. Kakvu li smo tjeskobu i duhovnu patnju nemoći proživljavali, prisiljeni nijemo promatrati tutnjavu nepreglednih kolona s ubojitim oružjem koje su hitale sijati smrt po Slavoniji i Baranji? Preteško je bilo slušati riku topova koji su s te-ritorija župa naše biskupije u istočnom Srijemu pucali po zapadnom Srijemu, iz okupirane Baranje po Slavoniji i Podravini, i kasnije s duhovnom boli promatrati bijednu sudbinu dugih kolona svojih sunarodnjaka. Pored naših kuća odvodili su prognanike Iloka i tjerali Vukovarce kao ratne zarobljenike u neizvjesnost logora po Vojvodini i Srbiji (prisjetimo se samo Sremske Mitrovice, Stajićeva, Begejaca ....) Kakve li su samo patnje podnosili srijemski Hrvati dok su danima promatrali pljačkaše kako slavodobitno na pokradenim traktorima iz okupiranih slavonskih i baranjskih sela, u Vojvodinu i Srbiju, kao ratni plijen, odvoze trud i muku Slavonaca, Srijemaca i Baranjaca? A potom samovoljno i nekažnjeno nasilje nad nama, koje je na koncu uzročilo i zamjene naših kuća i protjerivanje iz zemlje čiji smo bili lojalni građani. U zemlji »koja nije bila u ratu i u kojoj nije bilo rata«.

Postupno se tih pet, šest, godina praznio veliki broj srijemskih mjesta, odnosno župa, od autohtonog življa hrvatske nacionalnosti i katoličke vjere. »Ostatak ostataka – reliquie reliquiarum« uronjen je u šutnju u zemlji koja nam ništa nije davala a sve uzimala i koja nas doskora nije priznavala ni kao nacionalnu manjinu, i s bremenitim pitanjem što će biti sutra??? Priča o Šešelju i haaškoj optužnici kao i oprečna mišljenja i medijski komentari i »pisanije« neće nam, čini mi se, ići u prilog. Osjećaj nacionalne svijesti koji je u nepovoljnim povijesnim uvjetima samo tinjao kao zapretena žiška, kao sjemenka preduboko zakopana, rasplamsao se proteklih desetak godina u svjetlosti dana neovisne i slobodne države Hrvatske, ali i zato položaj Hrvata u »istočnom Srijemu« izgleda još tra-gičnije. Moja knjiga »Kako je umirao moj narod« je autentični kroničarski zapis i dokument u prilog toj konstataciji.

4Je li, po vašim saznanjima, evidentan progon između 20.000 i 30.000 ljudi iz Srijema hrvatske nacionalnosti bio dio šire politike etničkog čišćenja? Jesu li postojale indicije da netko od državnih organa potiče i tolerira takve akcije?

Da, evidentno je da su Hrvati progonjeni iz Srijema za vrijeme režima Slobodana Miloševića i da se radilo o državnom teroru. Da budem precizniji, on se sprovodio napose od 1991. do 1995. godine, odnosno do Daytonskog sporazuma. U tom poslu, napose zdušno, svojim političkim programom i javnim istupima, režimu Slobodana Miloševića stavio se na uslugu i Vojislav Šešelj sa svojim radikalima. Milošević ga je i trebao za svoje prljave rabote. Šešelja i radikalnu stranku ne bih na toj neslavnoj rang listi stavio na prvo mjesto niti optužio kao glavne krivce. Šešelj je bio samo palica, instrument, u političkoj ruci glavnog šefa i njegova državnog aparata: policije, sudstva, medija, osobito televizije...

4Danas mnogi nastoje »hrtkovački sindrom« proglasiti spontanim i nenasilno motiviranim odlaskom Hrvata iz Vojvodine. Što vi mislite o tome?

Ne znam je li to mnogi nastoje. Ne mogu reći da mi je svejedno što neki nastoje tako problem prikazati. No, to je ipak problem njihova moralnog i mentalnog sklopa. »Ne očajavaj istina kad plače, jer zlo i kad pobijedi nije jače« rekao bih skupa s pjesnikom.

4Čini se da javnost u Vojvodini danas nije spremna bezuvjetno osuditi događaje iz tog razdoblja. Postoji stav da je cijela stvar predimenzionirana. Jesmo li i koliko zreli otvoreno raspravljati o tome?

Mislim da je odgovor na ovo pitanje već sadržan u prethodonom odgovoru.

4Možete li precizno odrediti ulogu Rimokatoličke crkve na ovim prostorima u to vrijeme?

Precizno, što znači precizno?

4Mislim, što je konkretno Crkva radila u to vrijeme, kako se angažirala, napose svećenici?

Katolička crkva sa svojim svećenicima na ovim prostorima ostala je uz svoj narod. Nije ga napustila. Dijelila je njegovu sudbinu i suosjećala u njegovim patnjama, a i sama bila žrtva istog stradanja. Crkve su bile minirane kao one u Novim Banovcima i Vašicama kod Šida, paljene kao u Hrtkovcima i Neštinu, u njih su postavljane eksplozivne naprave kao u Rumi i Nikincima. Župni uredi su napadani, devastirani, useljavani izbjeglicama (Novi Slankamen, Novi Banovci, Kukujevci, Sremska Mitrovica, Irig, Hrtkovci, Nikinci, Petrovaradin....) Svećenici su mučeni, maltretirani i zastrašivani. To je dugi niz tragičnih ličnosti: šidski župnik Đuro Juraj, morovićki Petar Petrović, kukujevački Stjepan Maroslavac, slankamenski Eduard Španović, hrtkovački Nikola Kraljević, novobanovački Tomislav Radišić, iriški Blaž Zmaić, kamenički Marin Plum, beočinski i čerevićki Josip Matanović, petrovaradinski Marko Kljajić i Stjepan Miler, šotski Petar Šokčević, golubinački Jozo Duspara, beščanski Božidar Lusavec, surčinski Đuro Kedveš. Njih desetak je pod takvim presijama napustilo Srijem. Nisu jednostavno mogli izdržati. Nas trinaest je ipak preživjelo sve te godine uz moralnu i materijalnu podršku slobodnog dijela naše biskupije. I uz Božju pomoć na koju smo se oslanjali u svojim strahovima i slabostima.

4Kako ocjenjujete ponašanje medija danas u svezi s tim događajima? Mislite li da postoji zaista iskren poriv da se otkrije istina o tom razdoblju? Zašto je taj interes prisutan tek danas, nije li on prilično zakasnio?

Za istinu nikad nije kasno. Pa ni za istinu o »hrtkovačkom sindromu«. Dakako, različiti su putovi do istine. I interesi. U svakom slučaju većina danas, pa i ovdje, za razliku od prijašnjih godina ide putem prema njoj. »U laži su kratke noge«, to da podsjetim reče i Milošević u Haagu, u svom prepoznatljivom maniru. Kratkonogi ipak zaostaju. Čini mi se.

4Dobro je poznat vaš osobni angažman na tome da istina o progonima i pritiscima bude dokumentirana i priopćena javno. Vaša knjiga/svjedočanstvo »Kako je umirao moj narod« obiman je dokumentarni materijal o progonima i nasilju izvršenom u razdoblju od 1991. do 1995. godine. Jeste li zbog svog angažmana imali problema i imate li ih danas?

Svoj doprinos istini o »hrtkovačkom sindromu« dao sam. Jednostavno rečeno to sam morao zbog svog unutarnjeg poticaja i potrebe. Zbog toga što sam učinio sretan sam. Problema, i ne malih, imao sam sve do Daytonskog sporazuma 1995. godine. Knjiga je tiskana u Saveznoj Republici Jugoslaviji 1996. godine i s naslovnom stranom na kojoj je prikazan Slobodan Milošević kao parafraza mileševskog anđela, »anđela mira«(!?), odnosno diktatorom, zločincem. Na koricama je reproducirana slika akademskog slikara Dimitrija Gligorijevića Glige. Tada i danas nisam imao problema zbog knjige, ali prije 1995. godine, kao što sam već rekao, jesam.

4Što treba učiniti da bi se na ovim prostorima pokrenuli procesi pomire-nja?

»Što ne želite da drugi vama čine, nemojte ni vi činiti drugima.« Slobodno interpretirana Isusova poruka i savjet. Pomirenja će biti ako njegovu poruku u praksi zazivamo.

4Može li pravda biti zadovoljena podizanjem optužnice samo prema jednom akteru pa makar on bio i Vojislav Šešelj?

Mislim da ne može biti zadovoljena. Naime, nije, čini mi se, problem u pravdi, pravednosti, Haaškom tribunalu ....itd. već u Vojislavu Šešelju i njemu sličnima. Koliko je ono, on, dobio glasova na posljednjim predsjedničkim izborima? I na kojem je ono mjestu po broju glasača Srpska radikalna stranka? Oni u kontekstu problema »hrtkovačkog sindroma« problem rješavaju ili ga ne rješavaju. Što se tiče Haaga dobro je da ga ima. I bit će Haaga, bilo je i Nürnberga.

4Što očekujete da će donijeti budućnost na ovim prostorima za hrvatsku nacionalnu zajednicu?

I poslije Miloševića »Milošević« i poslije Šešelja »Šešelj«. Evo na mojoj crkvi osvanuo je grafit »Srbija ubija«. Do nedavno bio je na istom mjestu »Srbija Srbima«. Budućnosti nema. Ima samo sadašnjosti. Ona, osobito za nas Hrvate, nije ružičasta. Ali živi se. Živimo!!!