Arhiv tekstova
Dnevni red
Sjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća, koju je prošloga tjedna od predsjednika Josipa Ivanovića zatražila skupina vijećnika, bit će održana sutra (subota), ali je pitanje s kojim dnevnim redom. Naime, vijećnici su tražili da HNV na sjednici zauzme stav o dva goruća problema koji su se zloslutno nadvili nad hrvatskom zajednicom – a to su informiranje na RTV-u Novi Sad i pokušaj uvođenja »bunjevačkog jezika« u škole – ali je predsjednik Ivanović sazivajući sjednicu ta pitanja stavio kao tek 6. i 7. točku dnevnog reda, prije kojih su usvajanje izvješća o realizaciji Plana rada HNV-a u prošloj godini, usvajanje financijskog izvješća te prijedlog za uskraćivanje povjerenja predsjedniku Izvršnog odbora HNV-a, a odmah zatim i prijedlog za izbor novog predsjednika IO HNV-a.
Na stranu sad to što se prijedlog za uskraćivanje povjerenja nekom dužnosniku i prijedlog za izbor nove osobe na tu dužnost ne stavljaju na istu sjednicu, jer nije logično i predstavlja prejudiciranje odluke vijećnika, najveći je, čini se, problem taj što se krucijalne stvari za zajednicu ostavljaju za rep sjednice. Nema sumnje da postoje, najblaže rečeno, nesuglasice u vodstvu HNV-a, ali rješavanje problema koji pritišću cijelu zajednicu svakako je važnije od kadrovskih pomicanja u vrhu Vijeća.
Svaka rasprava o godišnjim izvješćima i financijama, a pogotovo o smjenama i izborima, nužno zahtijeva vrijeme i pitanje je kada će, i hoće li uopće, vijećnici stići diskutirati o onome što je nesumnjivo od općeg značaja. Loša komunikacija i nesuradnja između čelnika HNV-a već je mjesecima javna tajna, ali je sazivanjem ove sjednice i uvrštavanjem u dnevni red prijedloga za izglasavanje nepovjerenja jednoga od njih, ta tema izbila u prvi plan u možda najgorem mogućem momentu. I upravo zbog toga, ako se unutarnji problem HNV-a, koji bez sumnje otežava, a sve više i blokira rad ovoga tijela, nije razriješio unazad pola godine, onda slobodno može pričekati još, recimo, tjedan dana, pa da se o tome otvoreno razgovara nakon što se neke druge, a važne stvari razriješe. Ovako ostaje dojam da bi namjera mogla biti razvodnjavanje ili potpuno odlaganje rasprave o informiranju i bunjevizaciji, što ni na kraći niti na duži rok ne može donijeti ništa dobro. U nekim oblastima već smo sada u takvom zaostatku da je pitanje – možemo li se uopće sustići.
Z. P.
