Arhiv tekstova
Armatura primitivizma
Tuče između navijača srpskih i hrvatskih klubova vratili su me u idilično doba kada je sport bio sredstvo dokazivanja nacionalne svijesti. U njih se rijetko miješala milicija – njih se naše tučnjave nisu ticale. Nismo se tukli jedni »protiv« drugih, već smo se tukli da se Pokažemo (osobito ako je na stadionu bilo curica, koje su i dolazile da bi gledale tuču, naravno; u nogomet se nisu razumjele) i Dokažemo (svoju nepokolebljivu pripadnost naciji). To su bile svete riječi. U ponedjeljak smo hanzaplastima polijepljenim i gdje treba i gdje ne treba, šarmirali curice i skupa s navijačima protivničkoga kluba, uz pivo, analizirali tko je popio više batina. Tuče smo, dakle, shvaćali ozbiljno.
Današnje tuče, očito, nemaju smisla. Navijači hrvatskih i srpskih klubova žele ozlijediti jedni druge – očito mrze jedni druge. Mi smo samo voljeli svoje. I žalili Muslimane, a danas Bošnjake, što ih je izdao Repčić. Naime, prijelaz iz Dinama u Hajduk, i obrnuto (slučaj Džoni ili Deverić), tek da pojasnim mlađima, smatrao se uvredom, a odlazak Prosinečkog u Zvezdu a osobito nekoliko godina ranije Repčića u isti klub, bila je izdaja. Nacionalna. Samo smo zadnju riječ redovno preskakali.
VODEĆI EUROSKEPTIK: Tradicija prikriva slabiće. Tradicijom kao argumentom pravdaju se zločini, zataškavaju prijestupi, zamagljuje istina o vlastitoj nesposobnosti te se tako čuvaju pozicije – manirom najboljega sociologa objasnio je lokalni moćnik Branimir Glavaš svekolikom neukom hrvatskom pučanstvu da neke europske zemlje gaje tradicionalnu netrpeljivost spram Hrvata (inače, pravednih, nježnih i dobrih, op. Z. S.) i da je neuhićenje Ante Gotovine tek loše pripremljena izlika za odgodu početka pregovora Hrvatske o priključenju u Europsku uniju; »teorija urote« već ima gadljiv ton. Šarlatanske igrarije hrvatskih političara, čiji psiho-profil u ovih 15 godina mlade hrvatske države još nismo odgonetnuli, ali naslućujemo u koju bi ga kategoriju valjalo ubrojiti, eksperimenti vlastodržaca kojima je umalo dokrajčena samosvijest Hrvata, a o pustošenju zajedničke imovine te prirodnih bogatstava ne valja trošiti riječi, doveli su Republiku Hrvatsku na rub civiliziranoga svijeta, a Hrvate smjestili među narodnosne skupine čije su etičke vrednote, u najmanju ruku, sumnjive.
I, onda je Škoro pred razularenima, koji samo mrze, otpjevao ekumensku i pacifističku, dakle tradicionalnim hrvatskim vrednotama nabijenu pjesmicu Sude mi (tu je pjesmu, valjda naručio Branimir Glavaš; prisjetimo se, u prepunom osječkom Zrinjevcu otpjevao je Škoro istu pjesmu, a lokalni je šerif dograbio mikrofon i kanio se obračunati s Carlom, znate već kojom; srećom Osječani su ga izviždali). Incidenti su, reče Škoro, nekoćnji visoki državni dužnosnik i uposlenik Ministarstva vanjskih poslova, počeli prije nego je on otpjevao pjesmu. Nisam cjepidlaka, ali čemu takva pjesma na stadionu, ako ne služi podgrijavanju incidentne situacije da se rukovodstvo EU učvrsti u stavu da Hrvatska ne pripada društvu »zapadne uljudbe« kako je to volio reći Franjo Tuđman. Pa su rukometaši mogli istrčati na teren. Euroskeptici su već odavna uzeli pozicije. Dakle, žetva je počela. Odavna, dakako.
WELCOME: Nikome se neću ispričati jer ne vidim u cijeloj priči ni trun moje krivnje. Suosjećam s onima koji vidaju rane i nadam se da će ih obeštetiti. Nadam se da hrvatski policajac kojem je hrvatski navijač razbio hrvatskom metalnom šipkom hrvatsku kacigu na hrvatskoj glavi, neće imati većih trauma. Ta je šipka ostvarila svoju svrhu – nije ugrađena u beton da bi bila dio armature već je poslužila armaturi hrvatskoga primitivizma. Kao i bejzbol palica, važan dio hrvatskoga identiteta, koja je pogodila vjetrobransko staklo automobila srbijanskih pravosudnih dužnosnika. O ovome će se pričati diljem Europe. Sve što tisuće pametnih napravi, euroskeptik s tisuću destruktivnih lako uništi.
UZROCI MRŽNJE: Uprimo prstom u krivce. Nakon 1990. godine ukinut je u hrvatskim školama sat glazbenoga odgoja u osnovnim školama – stvorena je odlična osnovica za glazbeni kičeraj. Ukinut je sat likovnoga odgoja i učenici nemaju mogućnosti izraziti se likovnim sredstvima, dakle, potiskuju vlastite emocije. Kreatori nastavnoga plana i programa uveli su više sati povijesti, a smanjili satnicu zemljopisa i prirode. Nestala je iz hrvatskoga školstva tehnička kultura. Nitko više ne gradi kućice za ptice od šperploče i ne usklađuje oko i ruku tankim pilama koje režu komadiće šperploče. Prošloga je vikenda poginulo na hrvatskim cestama 16 hrvatskih državljana. Pedesetak je ozlijeđeno, a mi smo ukinuli prometni odgoj. U školama se više ne uči o odijevanju, o stanovanju ni o kuhanju.
Zabranili smo djeci da skaču, trče, crtaju, pjevaju, kuhaju u školi, voze bicikle po prometnim poligonima. Zabranimo im još i da plaču i euroskeptici će imati milijunsku vojsku destruktivnih. Koji su spremni na sve. Pa i na razbijanje glava vršnjacima. Nije pet do dvanaest – podne je odavna otkucalo na petrovardinskoj utvrdi. Bliži se mrak. Sunce je zašlo na Zapadu, a sa Istokom smo se potukli. I u Australiji, ako niste čuli ili čitali.
Autor je profesor povijesti iz Osijeka
