Arhiv tekstova
Imamo pravo, ali gdje ga ostvariti?
Vojvođanski centar za ljudska prava proveo je analizu stanja u obrazovanju mađarske, slovačke, rumunjske i rusinske populacije, zbog desetljetne tradicije obrazovanja na svom jeziku u Vojvodini. U manjem obujmu je analizirano obrazovanje na hrvatskom jeziku – jer tek odnedavno imamo mogućnost školovanja na materinskom jeziku, zatim ukrajinskom – jer im je jedini oblik obrazovanja na materinskom jeziku izučavanje jezika s elementima nacionalne kulture, i romske zajednice – zbog osjetljivosti i složenosti problema koji zahtijeva neovisnu i dodatnu analizu. Vojvođanski Centar je 12. ožujka prezentirao publikaciju »Pravo pripadnika nacionalnih manjina na obrazovanje u Vojvodini«.
Kako je rekla Aleksandra Vujić, urednica publikacije i ravnateljica Centra, pomoć je pri prikupljanju podataka stigla od Pokrajinskog tajništva za kulturu i obrazovanje, te od Zavoda za izdavanje udžbenika, koji im je omogućio uvid u udžbenike tiskane za obrazovanje pripadnika nacionalnih zajednica.
Izvješće Centra sadrži četiri poglavlja: prvo se tiče pravnih regulativa i zakona koji uređuju oblast obrazovanja i odgoja, drugo poglavlje se tiče osnovnih informacija o predškolskom, osnovnoškolskom, srednjoškolskom i visokoškolskom obrazovanju, treće se tiče rezultata kvantitativne analize sadržaja postojećih udžbenika koji sadrže elemente nacionalne kulture i četvrto poglavlje se tiče podataka empirijskog istraživanja koje je provedeno u osnovnim, srednjim i višim školama i fakultetima u Vojvodini na jezicima nacionalnih manjina.
BROJ UČENIKA IZ GODINE U GODINU OPADA: Podaci, koje je Pokrajinsko tajništvo za kulturu i obrazovanje prikupilo, pokazuju kako broj učenika u osnovnim školama u posljednje četiri godine konstantno opada, a jedan od osnovnih razloga smanjenja broja učenika, koji pohađaju nastavu na bilo kojem jeziku nacionalne zajednice u Vojvodini, je demografske prirode, odnosno rezultat je neravnomjernog, disperzivnog rasporeda stanovništava, pripadnika različitih nacionalnih zajednica, ali i nemogućnosti daljnjeg školovanja na materinskom jeziku.
Što se tiče nastave na jezicima nacionalnih manjina, podaci pokazuju kako je najbolje riješeno pitanje obrazovanja u osnovnim školama. Od ukupnog broja škola u Vojvodini (344), u prošloj školskoj godini 246 škola su jednojezične, nastava na srpskom se odvija u 228, na mađarskom u 8, na slovačkom u 5, rumunjskom u 4 i na rusinskom u jednoj školi i 98 su dvojezične škole. Nastava na hrvatskom jeziku uvedena je 2002. /03. školske godine, a tu je nastavu tada pohađalo 54 učenika u 4 odjela prvog razreda, u 4 osnovne škole na teritoriju Općine Subotica. Sljedeće školske godine broj učenika se povećao za 18, a ove godine nastavu na hrvatskom jeziku ukupno pohađa 117 učenika. Što se tiče učenja hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture u prošloj školskoj godini bilo je osigurano za 131 učenika koji su pohađali nastavu na srpskom jeziku u 6 osnovnih škola u Apatinu, Somboru i Subotici, dok je 3.209 učenika, koji su se izjasnili kao Hrvati, pohađalo nastavu na srpskom jeziku.
Srednje, kao i visoko obrazovanje za pripadnike nacionalnih manjina je, blago rečeno, nepovoljno, jer ne postoji izbor različitih zanimanja. Za učenike koji pohađaju nastavu na srpskom jeziku, dok im je materinski neki drugi, organizirano je izučavanje materinskog jezika s elementima nacionalne kulture, mada srednjoškolci ne pokazuju veliku zainteresiranost za taj predmet, a prilikom upisa u gimnazije i četverogodišnje škole, kao i fakultete, omogućeno ima je da polažu prijamni ispit iz matematike i materinskog jezika na materinskom jeziku. Upravo zbog problema nepostojanja mogućnosti nastavka školovanja na materinskom jeziku, i nakon toga zaposlenja, mnogi roditelji se opredjeljuju da svoju djecu upisuju u škole na srpskom jeziku. Ovaj stav ukazuje na rascijepljenost pripadnika nacionalnih manjina između svog nacionalnog kolektiviteta i napredovanja na društvenoj ljestvici, ukazala je urednica publikacije Aleksandra Vujić.
NEMA ZNAČAJNIH PROMJENA!: Kao najzanimljivije Aleksandra Vujić je izložila podatke dobivene empirijskim istraživanjem, koje je imalo za cilj pružiti uvid u postojeće stanje u obrazovanju pripadnika nacionalnih manjina iz kuta profesora koji rade u školama, u kojima se nastava održava na nekom od jezika nacionalne zajednice. Ovo istraživanje je nastavak monitoringa koje se provodi posljednje dvije godine, odnosno od početka reformi obrazovanja, a istraživanje ove vrste provedeno je i na samom početku reformi.
Najveći broj ispitanika kaže, kako nema značajnih promjena u obrazovanju u posljednjih 15 godina. Negativno viđenje reformi uglavnom vezuju za plan i program, udžbenike i kvalitetu obrazovanja. Većina njih nije za korjenite promjene već za modifikaciju i tansformaciju postojećeg, za usuglašavanje obrazovanja sa standardima u EU, modernizaciju nastave, permanentno usavršavanje nastavnika i poboljšanje suradnje države i predstavnika nacionalnih zajednica. Kada govore o pozitivnim promjenama reformi, tada ih vezuju za otvaranje novih škola, mogućnosti da se Hrvati školuju na svom materinskom jeziku i uvođenje romskog jezika.
Najvažnije funkcije obrazovanja na materinskom jeziku, kaže najveći broj ispitanika, su njegovanje i očuvanje nacionalne tradicije, običaja, povijesti i vjere što, po njihovom mišljenju, usporava asimilaciju i povećava svijest o nacionalnoj pripadnosti. Kao bitan čimbenik u izgradnji svijesti o nacionalnoj pripadnosti naročito se ističu psihološki aspekti obrazovanja na materinskom jeziku, prije svega zbog usvajanja pojmova i kognitivnih procesa, što ispitanici smatraju presudnim za razvoj zdrave i cjelovite ličnosti. Treća skupina smatra, kako je obrazovanje na materinskom jeziku neophodno da bi se u društvu razvilo međusobno razumijevanje, poštivanje i tolerancija kroz razvijanje svijesti o različitostima koje se prihvaćaju, pa se smanjuje diskriminacija. Na obrazovanje na materinskom jeziku gleda se kao na sponu razumijevanja između većinskog i manjinskog stanovništva.
ODGOVORNOST DRŽAVE: Ispitanici su izrazili zadovoljstvo zbog mogućnosti edukacije i održavanja seminara za usavršavanje nastavnika. Pokraj ovog problema, nedostatak udžbenika, kao i terminološke manjkavosti, loši prijevodi, neusklađenost s programom je drugi gorući problem obrazovanja na jezicima nacionalnih manjina.
Ovaj problem bi se mogao riješiti posebnom zakonskom regulativom, kako je predložio Vojvođanski centar za ljudska prava, ukazavši na još jedan problem, a to je nezadovoljavajuća suradnja među Zavoda za izdavanje udžbenika – Ministarstva prosvjete Republike Srbije – Pokrajinskog tajništva za obrazovanje i kulturu – nacionalnog vijeća nacionalnih manjina – Pedagoškog zavoda Vojvodine i lokalnih sredina. Pokraj ovog, kao drugi veliki problem pojavljuje se loša ekonomska situacija zbog koje nisu u mogućnosti tiskati neophodne udžbenike na jezicima nacionalnih zajednica, niti ima dovoljno sredstava za financiranje zaposlenih u školama.
Ne mali broj ispitanika izrazio je strah zbog nestabilne političke situacije i smatra, kako pojedinačno vrlo malo mogu učiniti kako bi se poboljšala situacija u obrazovanju. Najveća odgovornost je upravo u rukama države, kažu ispitanici, i smatraju da bi država trebala promijeniti stav prema nacionalnim manjinama, stavljajući obrazovanje nacionalnih manjina na prvo mjesto tako što će donijeti, provoditi i poštovati zakon o obrazovanju. Najvažnija uloga Vojvodine je da očuva i unaprijedi ono što već postoji, smatraju ispitanici, kao i da treba izvršiti decentralizaciju obrazovnog sustava tako što će općine preuzeti bazičnu funkciju u obrazovanju, potom Pokrajina a na kraju Republika. Nacionalna vijeća nacionalnih manjina, smatra većina ispitanika, trebaju imati mnogo značajniju i važniju ulogu u obrazovanju nego što je sada. g
