Arhiv tekstova

Hodajući ulicama današnjeg Sombora, starinskog grada smještenog na zapadu Bačke, slučajni namjernik ne bi mogao ni pretpostaviti kakovu tajnu povijesti skrivaju njegove ulice, crkve i stare građevine, koje se tu nalaze već pustim vijekovima davnine. Gledajući blještavilo modernih dostignuća sadašnjice, oličenih u bezbroj modernih slika, neznani hodočasnik teško bi povjerovao da se ovaj grad (naselje) spominje još davne 1198. pod svojim prvobitnim imenom Sveti Mihalj, dokazujući svoje postojanje uredno plaćenim porezom bodroškoj župi. Daljnja povijesna događanja ostat će zauvijek predmet znanstvenih debata, ali ostaje činjenica da su naselja kraj reke Mostonga (današnja Selenča i vinogradi Rokovci) 1360. postali službeni posjed vlastelinske obitelji Cobor, dobivši ime Czobor Szent Mihály. Prve seobe Hrvata put plodne bačke ravnice spominju se još za vrijeme vladavine kralja Zsigmonda (1387. – 1437.), nakon njih veće skupine, potjerane zulumom turskih osvajača, pristizale su tijekom 1463., dominikanci su izgradili crkvu 1479., još življa se doseljava za vlasti Mátyása Corvina (1459. – 1490.), pa sve do 1537. kada nastupa vjerojatno najveća seoba hrvatskog puka iz Dalamacije i Slavonije. Ironijom sudbe, bježeći od »osmanlija«, već 1541. su bili pokoreni upravo od najomraženijeg neprijatelja koji novijoj povijesti daruje današnji naziv ovog lijepog grada, Sombor.

Odjevena u hladni bijeli kaput, veljača u Bačkoj, jednako je teška posvud, pa ni Sombor nije izbjegao platiti danak zimi u godinama globalnog zagrijevanja (?!). Okovi još postojanih snježnih nanosa otežavaju normalno odvijanje prometa u svim smjerovima grada iz kojeg ceste vode put Subotice, Osijeka, Mohácsa, Novog Sada, gradova s kojima je njegovo postojanje u neraskidivoj svezi. 

Za razliku od negdašnjih velikaša, ratnika, fratara i čuvenih imena prošlosti, danas su to možda poljoprivredni djelatnici, prosvjetni radnici, ekonomisti, umjetnici, školska djeca koja su, predstavljajući se u daljnjem tekstu, pokušali dočarati današnji, vlastiti Sombor.

Današnji Sombor, u riječima njegovih sugrađana, izgleda nalik svakom drugom većem mjestu vojvođanske ravnice, boreći se svakodnevno s poznatim aktualnim problemima današnjice. Akutna besparica očituje se u mnogim problemima gradskog uređenja, »oličena« u neoličenim, zapuštenim fasadama, vidno oštećenim kolnicima, posječenim perivojima kojima se grad oduvijek ponosio. Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća Sombor je čak bio proglašen najzelenijim gradom bivše države, zauzimajući visoko mjesto na ljestvici ostalih »zelenih« gradova Europe. Postoji mala urbana legenda koja kaže da nekada nije bilo samo šest ulica koje nisu imale perivoje raznovrsnog drveća i rastinja, dok danas Somborci imaju i tzv. ćelavi trg, koji svoje podsmješljivo ime duguje neodgovornoj sječi odgovornih ljudi gradske uprave. Sukladno prirodnim tokovima, »ljudski resursi« su također na neki način presušili u južnobačkoj varoši, ne darujući nam znamenitija imena današnjice. U prošlosti je bilo lako, živjeli su ovde i jedan Laza Kostić, Đura Jakšić, Milan Konjović, veličajući svojim djelom slavu grada Sombora. Uvijek ostaje nada da će njihovim stopama krenuti neka današnja djeca i mlađi ljudi sljedeći put, čini se, danas jedinog čovjeka uz čije se ime spomen Sombora uvijek neraskidivo veže nezaboravnom pjesmom »U tem Somboru«.

Dan proveden sa Somborom i njegovim Somborcima, brzo je, poput svih zimskih dana, nestao u kratkoći sunčeve obdanice, ustupajući mjesto hladnoj nadolazećoj noći. Napuštajući gradske kapije, baš kao nekada davno kao svakog drugog hodočasnika, ispratila su me zvona starih somborskih crkava, čijom zvonjavom ostaje živjeti vječita legenda naseljavanja jednog lijepog grada na zapadu naše Bačke.