Arhiv tekstova
Službena uporaba jezika i pisma
Ni pitanje službene uporabe hrvatskog jezika još uvijek nije u Vojvodini sukladno riješeno. Istina, Skupština Autonomne Pokrajine Vojvodine pokrenula je početkom svibnja 2002. godine »inicijativu za uvrštavanje hrvatskog jezika kao službenog«. Međutim, ova inicijativa još uvijek nije provedena do kraja (potrebno je dobivanje suglasnosti na izmjenu Statuta AP Vojvodine od Skupštine Srbije), premda pokrajinski organi vlasti čine određene korake kao da je ova odluka pravosnažna. No, strogo formalno-pravno promatrano, to do sada još nije učinjeno, što znači da hrvatski jezik još uvijek nema status službenoga na teritoriju Pokrajine. Isto tako, ni u jednoj lokalnoj samoupravi, osim u subotičkoj, hrvatski jezik nije u službenoj uporabi, premda to Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina izričito propisuje. U Subotici je, naime, hrvatski jezik u službenoj uporabi na teritoriju Općine, i to na temelju odluke lokalnoga parlamenta još iz 1993. Istina, ova je odluka osporena početkom 2001. od strane Ustavnog suda Republike Srbije, no ubrzo je ponovno usvojena u subotičkom parlamentu.
Pa ipak, glede poštivanja ovih odluka praksa je državnih organa u Vojvodini i Subotici različita – uvedena je početkom 2004. institucija lektora u Pokrajini i Subotici, to jest postoje začeci prevoditeljske službe, imenovani su prvi sudski tumači za hrvatski jezik, djelomice se vodi računa o uporabi i hrvatskog jezika na pločama s natpisima državnih tijela u pojedinim lokalnim samoupravama, osobito u Subotici… No, na natpisima u pošti, željeznici, policiji itd. još uvijek se ne pojavljuju i javni natpisi na hrvatskom jeziku, postoje eventualno na latinici na srpskom jeziku (pokraj postojećeg na ćirilici na srpskom jeziku). To daje jasnu političku poruku da još uvijek postoji animozitet središnjih državnih tijela spram pripadnika hrvatske manjine.
PARADOKS: Što se pak tiče drugih sredina stvar je sa službenom uporabom hrvatskog jezika još nepovoljnija – on, naime, nije nigdje više u službenoj uporabi. Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina propisuje da su lokalne samouprave dužne uvesti u službenu uporabu jezik one manjine koja na tom prostoru broji više od 15 posto ukupnog stanovništva. Po tom kriteriju, hrvatski jezik ne može biti u službenoj uporabi nigdje, što je stavlja u a priori neravnopravan položaj u odnosu na tzv. stare manjine.
Tako sada imamo paradoks da tri puta više Hrvata (više od 6.000) nego li Rusina (manje od 2.000) u Novom Sadu nema pravo na službenu uporabu hrvatskog jezika. Istina, zakon ostavlja prostor da jezik neke manjine bude u službenoj uporabi ako je postotak i manji, ali način na koji se to realizira nije preciziran, što znači da to vjerojatno ovisi o konkretnoj političkoj volji. No, prema pokrajinskoj Odluci o bližem uređivanju pojedinih pitanja službene upotrebe jezika i pisama nacionalnih manjina na teritoriju AP Vojvodine iz druge polovice 2003., hrvatski jezik može biti uveden u službenu uporabu i u onim naseljenim mjestima gdje Hrvati čine više od 25 posto stanovništva, ali to ima više simboličnu važnost, jer se postavlja pitanje s kim se uopće može službeno komunicirati, recimo u Sonti ili Plavni, kad u tim mjestima nema ni jednog državnog tijela.
Poseban je problem s primjenom ove odluke, budući da Skupština Općine Apatin nije usvojila inicijativu na temelju ove odluke da u mjestu Sonta, gdje živi više od 25 posto Hrvata, hrvatski jezik bude u službenoj uporabi, uz obrazloženje da ona to prema pozitivnim zakonskim propisima nije dužna učiniti, jer nije o tom pitanju vođena javna rasprava! Također, ova odluka nije sprovedne ni u Općini Sombor, te u nekoliko srijemskih općina.
GENERIRANA NEPRAVDA: To samo onda znači da nova zakonska rješenja na ovome planu generiraju nepravdu koju trpe nove manjine. Konkretno govoreći, hrvatska manjina je treća manjina po brojnosti u Vojvodini, a ni u jednoj općini, osim iz razloga stečenog prava u Subotici, neće imati jezik u službenoj uporabi, što u odnosu na druge manjine jest diskriminacija, budući da stare manjine u Vojvodini (Mađari, Rumunji, Rusini i Slovaci) imaju u svim općinama gdje žive i na razini Pokrajine svoj jezik u službenoj uporabi.
S druge strane, Zakonom nije reguliran i način na koji će i s kim će nove manjine, manjine koje ranije nisu ostvarivale manjinska prava, moći započeti ostvarivati ovo pravo. Drugim riječima, veliki je problem to što uopće nije definirana uloga tijela državne uprave u tome procesu. To onda, naravno, otvara prostor ne samo za manipulaciju ovim pitanjima, već jednostavno formalno-pravna apstraktnost i nedorečenost zakonskih odredbi po sebi otežava operacionalizaciju i institucionalizaciju ostvarivanja manjinskih prava vojvođanskih Hrvata, čega su ponajbolji primjeri, osim prava na službenu uporabu jezika i pisma, još i pravo na obrazovanje na hrvatskome jeziku te pravo na njegovanje i razvoj vlastite kulture, u smislu da izostaje inicijativa i djelatni angažman od strane različitih tijela državne uprave.
Ovdje ćemo još napomenuti da su se Hrvati u Vojvodini često susretali s izmjenama naziva ulica, osobito u mjestima u Srijemu. Na primjer, mnogi, a ponegdje i svi, nazivi ulica s hrvatskim predznakom su početkom 90-ih promijenjeni, kao i nazivi osnovnih škola, u mnogim mjestima u kojima žive Hrvati (Petrovaradin, Novi Slankamen, Golubinci, Novi Sad). Tako u Novom Slankamenu danas nema niti jedne ulice koja nosi naziv nekog od hrvatskih velikana, a nazivi su ispisani isključivo na srpskom jeziku ćiriličnim pismom. Inače, ovo je mjesto u kome Hrvati žive nekoliko stotina godina i tradicionalno je hrvatsko mjesto.
Nastavit će se
