Arhiv tekstova
Neki čudni ljudi
Poznato je da vjernici imaju svoga nebeskog zaštitnika – imendan. Jednako tako mnogi gradovi imaju svog nebeskog zaštitnika. Imaju ga i narodi i kontinenti. Zaštitnik hrvatskog naroda je sveti Josip. Naime, Hrvatski sabor je još 9. i 10. lipnja 1687. godine izabrao svetog Josipa za nebeskog zaštitnika Hrvatskog naroda. Povodom tristote godišnjice je tadašnji zagrebački nadbiskup, Franjo kardinal Kuharić, rekao: »No, ovaj dan kao da je pao u zaborav, mogli bismo bez straha da ćemo pretjerati, kazati – da su naši pređi bili vjerniji ovom izboru Sabora i da su svetoga Josipa doista častili, vjerujem da bi povijesni razvitak bio za nas povoljniji. Na nama je danas, da ovaj čin Hrvatskoga sabora ne samo izvučemo iz zaborava, nego da ga provedemo u djelo u najveću vlastitu korist i korist čitavoga naroda.«
Sutra je blagdan svetoga Josipa. I ovdje, u našim krajevima, živi dio toga hrvatskoga naroda. Dakle, slavimo svoga nebeskoga zaštitnika. Zasigurno su vrlo aktualne riječi pokojnoga Kardinala Kuharića za nas više opomena i poruka nego bilo za koga. Ne ide nam dobro. Kao narod smo »na izmaku snaga«, umorni smo, razdvajaju nas, razdvajamo se, podijeljeni smo, dijelimo se i konačno smo jedan prema drugome postali sada već nesnošljivi. Tjeskobna stvarnost uoči svetkovanja Nebeskog zaštitnika.
KRITIZIRANJE CRKVE: Bilo je vremena kada je među nama vladao bolji duh. Bili smo duhovniji. Trpjeli smo, ali smo u trpljenju bili zajedno. Sada se trpljenje preobuklo u odijelo korisnosti, karijerizma i isključivosti. Stoga je sada teže. Ima i jedna nova pojava. U vrijeme većeg trpljenja bili smo bliži jedan drugome i bliži Crkvi. Većina našega naroda je pripadala toj Crkvi, barem po nekom opredjeljenju ili korijenima. U vremenima tjeskobe i progona smo se priljubili uz to »staro srce svete majke Crkve«. Sada se najedanput to zaboravilo. Javlja se novo društvo – može se i razumjeti – koje se distancira od Crkve. Razumijemo. Danas je »trend« europski, biti nedefiniran, neodređen u stavu prema Crkvi i duhovnim vrednotama. Kada se Europa može odricati svojih korijena, zašto ne bi neki od našega naroda i naših krajeva učinili to isto?
Međutim, za one u Europi znamo koji su im idejni razlozi i kojoj grupaciji pripadaju kada se iz najdubljih »podzemnih snaga« bore protiv Crkve. Znamo odakle dolazi i znamo tko ga dirigira. Crkva je jedina institucija i živi organizam koji smeta novoj »civilizaciji smrti« izraženoj u mentalitetu konsumizma i tržišne ekonomije. Međutim, distanciranje ljudi iz naše zajednice za sada nisu nošeni tim europskim »dubokim« razlozima, osim što žele slijediti »trend« svoje vlastite europeizacije. Oni za svoju distanciranost nalaze »osobne razloge«. To su redovito »krivci« u samoj Crkvi – najčešće svećenici – i radi toga jer je »taj takav i takav«, oni nalaze razlog napuštanja Crkve i prelaze u kritizerstvo i ironiju.
Nažalost, oni koji poznaju logiku vjere, znaju da se od Boga kao Bića i od Crkve kao živoga organizma Kristova Tijela ne može distancirati, istupiti ni iz jednog razloga, jer je odnos prema Bogu i Crkvi osobna i milosna vjera s kojom se ne može trgovati jer se savjest ne prodaje. Tu je srž problema, pa se može postaviti pitanje, a da li je ikada ta savjest bila budna, svjesna, savjesna i odgovorna?
Događa se dakle »novo društvo«. Više je Crkva nešto što se marginalizira, a njeni službenici prozivaju, kritizerski »razapinju« i pomalo ih se udaljava iz javnoga života. Možda to i nije najgore. Sigurno. Crkva je kroz svu svoju povijest prolazila kroz progonstva, svećenici su naučili na »prozivanja«, a pomalo i »biti na križu«. Ono što više zabrinjava ovaj čas mi se čini da su ljudi koji sada čine tu »novu grupaciju«. To su naime ljudi koji su bili vrlo aktivni i bliski Crkvi. Neke je od njih odgojem, školovanjem ili pomaganjem Crkva odgajala i pomagala na svojim grudima. Sada se je dogodilo da se najednom okrenu protiv te Crkve i protiv tih ljudi i ubodu ravno u srce. Za ilustraciju ove stvarnosti sjetimo se jedne lijepe priče.
NEZAHVALNO BIĆE: Kad je dovršio stvaranje, dan kasnije, Gospodin je poželio vidjeti stvorove. Trebalo je još ponešto dotjerati. Uz obale rijeke ležalo je porazbacano kamenje, sive, zelene i drugih boja. Ali ih je zemlja prekrivala, te Gospodin odmakne zemlju i otkriju se divni dijamanti i biseri živopisnih boja. Gospodin razgleda i cvijeće, jedno ljepše od drugoga. Ipak, nešto im je nedostajalo te Bog blago zapuše i cvijeće se prekrije divnim mirisom. Jedna mala ptica doleti Bogu na ruku milo gledajući u Stvoritelja, kao da ga nešto moli. I Gospodin zazviždi i slavuj započne divno pjevati. Nešto Bog došapnu i oblacima te se nebo zacrveni i pojavi se divan večernji zalaz.
Bog razglasi opće veselje. Svi su stvorovi pozvani da mu pristupe i da donesu ono što im je najdraže. Vjeverice donesu orahe i lješnjake, zečevi mrkve i slatko korijenje, ovce meku i toplu vunu, krave gusto mlijeko, a milijuni anđela uokrug zasviraju nebesku serenadu.
I čovjek je čekao svoj red, ali je bio zabrinut. »Što mogu ja darovati Stvoritelju? Cvijeće daje miris, pčele nude med, čak i slonovi razveseljavaju Boga veselim polijevanjem svoje okolice.« Čovjek je stajao u redu i grozničavo razmišljao. Kad su preostali još malobrojni stvorovi, sporonoga kornjača i nimalo okretniji puž, čovjeka je uhvatila panika. I došao je njegov red. Tada Adam učini ono što nije učinio nijedan stvor prije njega. Popne se Bogu na koljena, čvrsto zagrli i prišapne tri kratke riječi: »Ja te volim!« Kažu da se Božje lice osobito rasvijetlilo i svi stvorovi shvate da je čovjek donio Stvoritelju najljepši dar svemira. Jadan čovjek. Kako je velik i kako zna duboko pasti. Nije ni slutio da će samo dan kasnije tom Bogu okrenuti leđa.
Divna prispodoba, ali je poznato da je imala manje sretni nastavak, s izgonom iz raja. Čovjek je jedino biće koje zna »lagati u lice«, a da nije svjestan da je ta laž providna i kao svaka laž kratkotrajna. Jedino čovjek zna biti NEZAHVALNO BIĆE. To se sada događa u našoj zajednici. Još jedna kratka priča: Tako u nekim starim rukopisima možemo čitati o jednoj bezimenoj djevojci koja je pratila s ostalim pobožnim ženama Isusa na Golgotu. Bila je plaha, šutljiva i povučena. Na dan uskrsnuća odmah je povjerovala. I potaknuta dotad pritajenom odvažnošću, počela je svugdje naviještati Isusovu poruku. Bez straha. Jednog joj se dana približi čovjek koji je duboko bio dirnut njezinim svjedočenjem. »Reci mi, koja je tajna tvoje hrabrosti?« Djevojka odgovori: »Učitelj nas je poučio da budemo ponizni.« Čovjek se malo zamislio i odmah upitao: »A čemu služi poniznost?« Djevojka spremno odgovori: »Da se iskreno kaže: Ja te volim!« Sada se pitam da li ti ljudi »nove grupacije« razumiju logiku poniznosti kada se biju u prsa dokazujući svoju veliku ljubav prema Hrvatskom Narodu i Bunjevačkom rodu. Da li vide da je njihova ljubav vidljivo koristoljublje? No, neću pasti u grijeh suđenja. Neka sudi Bog. Mi ćemo svećenici vrlo rado ostati »na križu« za svoj Narod s našim Gospodinom. Ostat će Crkva uz svoj narod i naći će se uvijek poniznih i nesebičnih koji će moći iskreno reći, ne možda riječima, niti drugim »modernim metodama«, ali svojim tihim služenjem Bogu i Narodu. Svakako će trebati ostati ponizni i razapeti.
Na kraju se sjetimo ponovno blagdana svetog Josipa. Služenje, tišina, poniznost i ljubav. Služio je Boga i Svetu Obitelj. Neka brani i zaštićuje hrvatski narod i sada i uvijek i osobito sutra na sjednici HNV-a, da se to krovno tijelo hrvatskog naroda nađe bar malo u Josipovom duhu kad su tako važne odluke i tako dramatski jasna poruka da se nikada, a osobito sutra, ne smijemo dijeliti, isključivati i lažno se »udarati u prsa«, nego ponizno i složno »poslužiti svoj Narod«. Što mi drugo ostaje kao svećeniku – osim za to moliti! g
