Arhiv tekstova
lazba se ne bi smjela svesti na čistu logiku
Lordan Skenderović je rođen 1976. godine u Novom Sadu. Osnovnu školu i nižu glazbenu je završio u Sarajevu. Maturirao je u srednjoj Glazbenoj školi u Subotici, na odsjeku za trubu. Godine 1995. upisao je Akademiju umjetnosti u Novom Sadu – Glazbeni odsjek (instrument: truba), a 2002. diplomirao u klasi prof. Kalmana Kovača. Trenutačno je uposlen kao prvi trubač u opernom orkestru SNP-a u Novom Sadu i kao vanjski suradnik – demonstrator na odsjeku trube, glazbenog odsjeka Akademije umjetnosti u Novom Sadu. Stalni je član Subotičke filharmonije i Vojvođanskih simfoničara.
4Promatrajući Vašu biografiju, veoma je lako zaključiti kako je bavljenje glazbom ono što je u potpunosti obilježilo vaš dosadašnji profesionalni život. Kada i kako Ste se zainteresirali za glazbu?
U mojoj obitelji ima puno glazbenika. Odrastajući u takvom okruženju, nesvjesno sam razvio osjećaj za umjetnost a posebice za glazbu. Kao vrlo mlad nisam se htio baviti glazbom. To mi se činilo previše stresnim i premalo plaćenim poslom, u što sam se kasnije i uvjerio. Ali, sada se na bih mijenjao ni za što drugo… Sa šest godina su me upisali na violončelo. To mi se nije svidjelo, nisam volio vježbati taj instrument, te su me nakon dvije godine ispisali. Negdje pred kraj osnovne škole sam se prvi puta intenzivnije vezao za glazbu. To je bio jazz. Iako sam slušao neke starije jazz ploče od moga oca, od tada sam tu vrstu glazbe počeo ozbiljnije i pažljivije slušati. Tako sam odlučio i svirati jazz. Prvo sam htio svirati saksofon, ali nije bilo profesora za to, te sam se upisao na trubu kod prof. Jasmina Sokolovića, koji je bio trubač u orkestru kojim je dirigirao moj otac Berislav Skenderović.
4Interesantna je Vaša priča vezana za odabir srednje škole. Glazba se pojavila kao posljednja opcija?
Da. Na kraju osnovne škole trebalo je odlučiti kuda dalje tj. koju srednju školu upisati. Pragmatično razmišljajući glede financijske budućnosti, razmišljao sam se upisati u srednju zubno-tehničku školu. U međuvremenu sam se predomislio. Pomislio sam upisati srednju umjetničku školu, jer sam u to vrijeme puno crtao stripove. Ali ni to nije prevagnulo, pa sam na kraju predao papire u Gimnaziju, za koju nisam imao dovoljno bodova za upis. Na kraju sam ipak upisao srednju muzičku školu u Sarajevu kod prof. Ivice Belavarija, a poslije dvije godine školovanje sam nastavio u Capetownu (Južna Afrika,) privatno pohađajući časove trube kod prof. Roya Lillyja. Pošto je tamo sistem edukacije drugačiji, vratio sam se u tadašnju SRJ i maturirao u Subotici.
4Kažite nam nešto više o akademskom obrazovanju koje je formiralo Vaš profesionalni glazbenički senzibilitet?
Klasična glazba mi je zanat. Pošto kod nas, za razliku od inozemstva, tada nije bilo mogućnosti drugačijih žanrovskih usmjeravanja, klasična glazba je bila jedina koju sam mogao upisati. Danas se u obrazovnim institucijama to malo programski promijenilo i vidjet ćemo kako će se razvijati.
4Kakvo je Vaše viđenje akademskog glazbenika danas?
Moje viđenje ovog pitanja se razlikuje od onoga što on danas jeste. Netko tko sebe smatra prije svega umjetnikom, samim time što jest i glazbenik, trebao bi razvijati osjećaj i za druge grane umjetnosti osim glazbe, kakve su likovne i primijenjene umjetnosti ili arhitektura. Nužno je razvijanje osjećaja za lijepo, za estetiku. To je nešto na čemu bi glazbenik trebao osobno poraditi van zanatskog dijela svoje profesije. Glazba se ne bi smjela svesti na čistu logiku, ne smijemo zanemariti emocije i intuiciju. Rijetko se i u školama može naići na takve poticaje. Umjetnik bi trebao konstantno da se razvija. Jer ako se prepustiš, ako se utopiš u sistem, postaješ »šraf u mašini«, glazba ti postaje kancelarijski posao.
4S obzirom da radite i kao glazbeni pedagog kako se Vaš ovakav stav manifestira u radu?
Kao pedagog uspio sam sagledati mogućnosti individualne nastave. Ja sa studentima puno razgovaram, meditiram u tom vidu, pokušavam da im putem mentalnih slika razvijam osjećaje.
Glazba je umjetnost u vremenu. Svaki nastup je neponovljiv, čak i ako ga zapišeš. Korijeni glazbe su u magiji, postoji mnogo veza s iskonskim ritualima. Preko glazbe djeluješ na kolektivno nesvjesno, pomjeraš točku percepcije. Stoga je ona mnogo više od izvedbe bez greške. Meni su mjerilo emocije, kada se naježim to je za mene dobar koncert, bez obzira je li bilo dvije, tri greške.
4Poznato je da bavljenje umjetnošću nije umnogome unosan posao. Kako se, kao mlad glazbenik, nosite s ovakvom vrstom problema?
Novac nije najvažniji, ali je ipak nužan. Radim mnogo i prihvaćam mnoge poslove. To oduzima energiju, ali je neophodno…
4Što Vas istinski »pomjera« u suvremenoj glazbi? Autori, glazbenici, žanrovi.
Kao prvo, mlad čovjek bi trebao da se pomuči kako bi došao do nečeg malo vrednijeg, pošto se to na medijima ne može, ili pak vrlo rijetko, može pronaći. S osobnim razvojem razvija se i afinitet prema određenim žanrovima. Svatko voli da sluša različitu glazbu. Trenutačno najviše slušam norveškog trubača koji se zove Nils Peter Molvaer. On je prije bio jazz glazbenik, ali se pokazao dovoljno fleksibilnim da prihvati nove tehnologije, tj. da spoji digitalni zvuk sa akustičnim. Takav spoj mi je vrlo blizak. Inače, odrastao sam na Miles Davisu i Johnu Coltraneu. Također, po pitanju stila i građenja kompozicije spomenuo bih Franka Zappu.
4Koje bi dosadašnje nastupe izdvojili kao najznačajnije?
Na prvom mjestu to je solo nastup s Tibórom Kerekesom, zatim nastup s Mezei Szilárd Quartetom u Budimpešti na Jazz Festivalu slobodne improvizacije. Bitan mi je i nastup na otvaranju kanjiškog Jazz festivala iz 1997. S Vojvođanskim filharmoničarima pamtim izvedbu »I. Simfonije« Gustava Mahlera u novosadskoj Sinagogi. Značajni su mi i nastupi s Brass Quintetom 021 u Subotici i Novom Sadu, kao i s puhačkim orkestrom Beau Soleu u Capetownu davne 1992. godine. Zanimljiva je bila i turneja s Vojvođanskim omladinskim Big bendom (Novi Sad, Subotica, Zrenjanin, Kikinda) na kojoj sam nastupao i kao solist i kao član orkestra.
4Kako vidite Vaš profesionalni razvoj u budućnosti?
Posljednjih godina se bavim i komponiranjem i produkcijom. Ukoliko bih imao prilike mislim da bi me put odveo na tu stranu. Svirao bih trubu i dalje, čisto radi sebe, ali bi se fokusirao na ove dvije stvari. Pošto mi je život bio dosta »nomadski«, sada mi prija da se vežem za neko mjesto, ali nedvojbeno bih volio i da se usavršavam negdje u inozemstvu. Što se tiče trube, pravo mjesto za to je definitivno Amerika, a za produkciju dobre mogućnosti usavršavanja nude se i u Europi.
4Što Ste do sada uradili na tom planu?
Sirovog, demo materijala imam za tri-četiri CD-a. Čekam pravo vrijeme da se pojavi diskografska kuća koja bi bila dovoljno hrabra da se pozabavi malo eksperimentalnijim stvarima. MES (Muzičko eksperimentalna formacija) je bio projekt kojim sam prije dvije godine okupio ljude koji su imali volje da rade i u lošijim uvjetima. Postavu su činile tri trube, kontrabas, bubanj i računar/sampler. Ipak, previše tehničkih problema s nalaženjem prostora, pa kasnije s akustikom i vlažnošću prostorije, učinili su da prekinemo s radom. Kasnije sam s dijelom te ekipe uradio nekoliko snimaka koje smo slali izdavačkim kućama, ali to nije objavljeno. Trenutačno surađujem s članovima skupine Modern Quartet koji su izdali nešto od svog materijala u SAD i Engleskoj, i poslije par sessiona, mogu da kažem da suradnja zvuči sasvim ozbiljno. Nadam se da ćemo opstati. g
