Arhiv tekstova
Zadovoljena samo forma
Danas je već jasno da je vrijeme uvođenja manjinskih vijeća u pravni i politički sustav na području Srbije početkom 2002. godine bilo odrazom tadašnjih ambivalentnih državnih struktura, koje su karakterizirale dvovlašće elemenata Miloševićeva sustava i snaga koje su željele povesti zemlju drugačijim putem. Premda se ovakvo stanje društvene zbilje odrazilo ne samo na proces i postupak donošenja Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, nego i na sam njegov sadržaj, ipak je Zakon, kao i manjinska vijeća koje je uveo, kod manjinskih zajednica dočekan uglavnom pozitivno. Gotovo trogodišnje razdoblje postojanja i djelovanja desetak manjinskih vijeća pruža dovoljnu osnovu za kritički pogled na njihovo organiziranje i nadležnosti te na traženje novih puteva.
Osnovne kritike koje su postojale još u vrijeme donošenja tadašnjeg saveznog manjinskog zakona praksa je uglavnom potvrdila. Prije svih to je posredni izborni sustav, kao temeljni demokratski deficit manjinskih samouprava, koji i pored svih tehničko-materijalnih poteškoća mora biti promijenjen u neposredni. Ovo, međutim, važi samo kada je riječ o brojnijim manjinama, za razliku od malobrojnih i disperziranih manjinskih zajednica (npr. Ukrajinci) kod kojih je princip neposrednih izbora tehnički praktično neostvariv. Drugi osnovni problem jest neophodno razgraničenje nadležnosti između vijeća, kao predstavničkih tijela manjinskih zajednica, i njihovih izvršnih organa, kao provedbenih tijela vijeća, pošto se ova problematika ne može ostaviti samim subjektima da je autonomno normiraju, već je to bolje učiniti na jedinstven način.
A GDJE SU SANKCIJE?: Međutim, mnogo je značajniji problem ostvarivanje nadležnosti manjinskih vijeća. Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina proklamirao je nadležnosti vijeća u četiri područja: obrazovanje, informiranje, kultura, upotreba jezika i pisma. Kako se, međutim, u razradi ovoga pitanja nije otišlo dalje, ne samo u samome manjinskom zakonodavstvu, već prije svega u ostalim propisima koji reguliraju ova područja (zakoni o informiranju, službenoj upotrebi jezika itd.), manjinska su vijeća postala posve pravno impotentna tijela. Zašto?
Suština prava ne sastoji se u pretpostavci da će svi subjekti na koje se odnosi pravna norma ovu poštivati – jer onda ne bi ni došlo do normiranja, već je srž prava, s jedne strane, u mehanizmima koji se uspostavljaju radi ostvarivanja pravila ponašanja koje propisuje sama pravna norma – koja kao takva odražava stanoviti politički cilj, a s druge strane, bît je prava još izraženija u sankcijama koje primjenjuje državna prisila u slučaju nepoštivanja propisanog pravila ponašanja. Oba su ova momenta izostala kada je riječ o nadležnostima manjinskih vijeća. Jedan od najilustrativnijih primjera ovoga problema jest slučaj s TV kućom koja nakon tri godine najrazličitijeg opstruiranja emitiranja jedine emisije na hrvatskom jeziku (polusatne i dvotjedne), pokreće novu emisiju na hrvatskom jeziku odbijajući da u ovaj proces uključi Hrvatsko nacionalno vijeće. Ili kada se prevoditelj za hrvatski jezik pokrajinske skupštine ili članovi skupštinskog odbora za istovjetnost tekstova propisa za hrvatski jezik, imenuju bez ikakvih konzultacija s manjinskim vijećem. Dakle, koje mogućnosti stoje pred nekim manjinskim vijećima radi pravne zaštite kod nepoštivanja navedene četiri skupine manjinskih prava? Njih jednostavno nema, jer odluke koje donose manjinska vijeća nikoga ne obvezuju, već ostaje samo dobra volja nekoga državnog organa i ustanove hoće li stajalište manjinskog vijeća poštivati ili ne! To, međutim, nije pravo pa se može reći da su manjinska vijeća nekakav incidentni institut u domaćem pravnom sustavu.
DVA KLJUČNA MOMENTA: Kako današnja društvena zbija pokazuje da je soft verzija društva devedesetih godina ponovno aktualna, realnom se čini mogućnost da negativna strana spomenute ambivalencije manjinskoga zakona i manjinskih vijeća nadvlada. Tu posebno mjesto ima opasnost da se manjinska prava istisnu iz sfere javnoga političkog života i, poput socrealističkoga sustava dirigiranih (tj. od svemoćne države podanicima velikodušno podijeljenih) prava i sloboda, budu svedena u torove pravno i materijalno impotentnih manjinskih vijeća. Da je to tako govori i ignoriranje zahtjeva za uvođenjem zagarantiranih zastupničkih mjesta za manjine u parlamentima svih razina, kako je, uostalom, propisano člankom 52. Povelje o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama Srbije i Crne Gore (»pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na određen broj mandata u skupštini države članice i Skupštini Srbije i Crne Gore, polazeći od principa neposredne reprezentacije, suglasno zakonima država članica«) ili člankom 9. Sporazuma o zaštiti manjina između Hrvatske i Srbije Crne Gore (»unutarnjim zakonodavstvom osigurat će se zastupljenonost nacionalnih manjna u predstavničkim i izvršnim tijelima na lokalnoj razini, te u predstavničkim tijelima na pokrajinskoj, republičkoj i razini Državne Zajednice«).
Sve u svemu, u dosadašnjem djelovanju nacionalnih vijeća izdvajaju se dva ključna momenta: prvi – ovakva manjinska vijeća odgovaraju brojčano skromnijim manjinama te etničkim grupama čija su iskustva političkog organiziranja ili veoma skromna ili su zaustavljena na razini udruženja građana tj. nevladinih organizacija uglavnom kulturnoga tipa; drugi – kod brojnijih manjina koje imaju svoje političke stranke, one su se prirodno pokazale kao pogodniji oblik u političkoj borbi za ostvarivanje manjinskih prava (ovdje svakako vrijedi podsjetiti da se u vrijeme skupštinskih izbora manjinske stranke nastoje diskreditirati kao navodni anakronizam – dapače, posljednji primjer s njemačkih pokrajinskih izbora ponovio je situaciju kao u Hrvatskoj: manjinska stranka Danaca i Frizijaca u pokrajini Schleswig-Holstein osvojila je na izborima 21. veljače dva mjesta i jezičak je na vagi koji je odlučivao o parlamentarnoj većini i formiranju pokrajinske vlade).
Posebno je pitanje u daljnjem institucionaliziranju manjinskih vijeća opasnost da ono bude usmjereno na formalno zadovoljenje standarda – deklarativno postojanje manjinskih prava ali ne i mogućnosti njihova implementiranja. To ilustrira i nedavna izjava bivšega veleposlanika SiCG u Londonu koji je kao dokaz da se pretjeruje u ocjenama da se u Vojvodini manjinska prava krše naveo kako je »eto, ustanovljen i Savjet za nacionalne manjine i da sve to funkcionira«.
Zato bi reforma manjinskih vijeća trebala biti tek dio širega dijapazona zahvata spram manjinskih prava kojime bi se preciznije razradile četiri definirane nadležnosti manjinskih savjeta, i to kako u samome manjinskom zakonodavstvu, tako i izmjenama propisa koji reguliraju ove oblasti, s jasnim sankcijama za nepoštivanje manjinskih prava, uz uvođenje zagarantiranih zastupničkih mjesta za manjine u parlamentima različitih razina, koje zastupnike će birati pripadnici manjina. Samo ako se reformi nacionalnih vijeća pristupi cjelovito i ona se dovede u vezu s čitavom političkom zajednicom može doći do stvarnog boljitka na području manjinskih prava.
Autor je doktor društvenih znanosti
i odvjetnik u Subotici
