Arhiv tekstova
Sramota i diletantizam uz državnu potporu
Već i letimičan pogled na program predmeta »bunjevački jezik«, koji je prošao nekoliko prosvjetnih instancija na razini Pokrajine i Republike, teško da čitatelja može ostaviti ravnodušnim, s obzirom na zavidnu razinu proizvoljnosti, pogrešaka, aljkavosti i svjesnih nedosljednosti. No, kako su to osnovne značajke rada osoba unutar bunjevačke zajednice koje se upiru dokazati da nisu Hrvati, to se prirodno i odrazilo na ovaj nesretni projekt pokušaja stvaranja književnog jezika od dijalektalnog govora. Vjerojatno bi se jezičnom, logičnom i didaktičkom analizom mogao napraviti solidan ogled na temu kako ne treba sastaviti nastavne programe, što je zadaća prije svega prosvjetnih i drugih stručnjaka, ali se i u jednom novinskom člančiću može upozoriti na najproblematičnije dijelove ovoga programa.
Jezik kojim su se njegovi autori služili čudna je mješavina ikavskoga narječja i srpskog jezika te na momente hrvatskoga književnog jezika. Uz nedosljednost na tom planu, ikavica je usiljena, s riječima koje i ne postoje u bunjevačkom govoru, a uz to su često rabljene i srpske riječi iako postoje odgovarajuće bunjevačke. Česta je uporaba sintaktičkih konstrukcija koje nisu svojstvene bačkom bunjevačkom govoru, prije svih izražavanje namjere rječcom »da« i prezentom umjesto infinitivom. Sve to govori da je ovaj program uglavnom nastao tako što su pojedine riječi iz programa nekoga drugog predmeta sa srpskoga tek nedosljedno »ikavizirane«.
Zanimljiv je detalj i pismo koje bi se koristilo u radu u prvom razredu osnovnog obrazovanja: »učenici bi se služili, dok ne savladaje latinično (2. razred), ćiriličnim pismom pri obradi književni tekstova«. Dakle, ni manje ni više jezik bunjevački i to još – na ćirilici!
Ono što međutim poznavateljima književnosti bačkih Hrvata posebno upada u oči jest nevjerojatan odabir poglavlja iz književnosti. Glavna je zvijezda bunjevačkih pisaca Marko Peić s tri svoja djela (jedno od njih jest i »Rečnik« koji je sastavio s Grgom Bačlijom), tu su i dva druga suvremenika Tomislav Kopunović i Lazar Malagurski s po jednim naslovom, te Ivan Pančić također s jednim naslovom (premda se on osjećao Hrvatom!). Time se krug bačkih suvremenika zatvara, s tim da se dodaje i djelo jednog Bunjevca iz Hrvatske – Milana Krmpotića iz 1993. (za koga također nije sporno hrvatstvo Bunjevaca). Tu je još ni manji ni više jedna »Slovnica« iz – 1880. godine (za koju autori programa nisu naveli podnaslov: »po hrvatsko-ugarski izvori napisao Mijo Mandić učitelj«). I to bi izgleda bila sva bunjevačka književna posebnost za bunjevačku djecu, dok su ostalo Ezopove, Anderssenove, Grimmove i druge bajke i basne, srpska metodičko-didaktička djela itd. Naravno, ostaje prešućeno o kome to govore knjige Blaška Rajića »Narodno blago« ili »Bunjevčice« ili knjiga Ive Prćića »Bunjevačke narodne pisme«, ili o kome govore knjige bunjevačkih narodnih pripovjedaka Balinta Vujkova, gdje je dijalektalna poezija »Rič fali« Vojislava Sekelja… Teško da se drugačije ovo može objasniti osim da je riječ o izrazitom subjektivizmu u politikantske svrhe.
Program »bunjevačkog jezika s elementima nacionalne kulture« nije problematičan samo sam po sebi. Ono što je nevjerojatno jest kako je to moglo proći i najnižu prosvjetnu instanciju, jer sadržajno, jezično i logično ne može zadovoljiti elementarne kriterije. Nesumnjivo, riječ je o sramotnom podupiranju krajnjega diletantizma od onih koji bi trebali voditi brigu prije svega o pravilima struke. Najmanje što bi bili dužni svi oni koji su stavili potpis ispod ovoga programa jest da se – posrame! g
