Arhiv tekstova
Kako, molim?
ŽIDOVI, AMERIKANCI I VATIKANCI
Neki sveučilišni profesori tvrde da polupismenih studenata ima ne samo na prvoj, već i na završnim godinama studija. A djeca? Znaju da im nitko ništa ne može, pa se tako i ponašaju. Opravdanja za ovako mračnu sliku ima bezbroj. Od sankcija nadalje. Tu i jest problem: problematična država. Otkad je ona krenula lošim putem, obrazovanje joj je posljednja briga. A odgoj se smatra društveno opasnom djelatnošću. Zašto dijete, koje nije srelo nijednog Židova, zna da su za sve krivi Židovi? To jest, Amerikanci i Vatikanci kojima vlada židovsko-masonski lobi. Zato što mu se to utuvljuje u glavu od trenutka kad postane sposobno shvatiti da negdje postoje neki loši čike. Mihal Ramač, komentator, Danas, 24. ožujka
MANJINE OD VELIKE POMOĆI
Mi smo dali veliki doprinos približavanju Hrvatske europskim integracijama. U dva navrata davali smo i pismenu podršku, obraćajući se svim članicama EU, gdje smo se zalagali za to da se Hrvatskoj što prije omogući početak pregovora i što brži ulazak u EU. I danas smo na tome stanovištu. Iako naš sporazum ne ide baš onim tempom, kako bismo mi to željeli, smatramo da pregovori trebaju što prije početi, jer će Hrvatska na taj način imati obvezu brže rješavati probleme koje naša zajednica ima. Podsjećam da je jedan od predmeta pregovora i pitanje manjinskih prava, a da ne govorimo o pitanju povrata imovine i drugim imovinskim pitanjima. Smatramo da će ulaskom Hrvatske u EU našoj nacionalnoj zajednici biti bolje i s tog aspekta prilazimo tom pitanju. Odgađanje datuma pregovora i radikalizacija političke situacije samo otežava teškoće, koje su i tako ogromne za našu zajednicu. Vojislav Stanimirović, predsjednik SDSS-a, Novosti, 11. ožujka
MOGU ONI SVAŠTA
Kao što vidimo, oni u Bačkoj cijeli narod preimenuju – Hrvate u Bunjevce – pa nije čudno da i ulice ovdje preimenuju. Mato Jurić, predsjednik Udruge protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, Otvoreno, HTV, 24. ožujka
I BEZ GLAVE I BEZ NOGE
Tito je u Kumrovcu ostao bez glave, a antifašist u Murteru bez noge. Nasilje nad ljudima nije na ovim prostorima ništa nova, no u modu je ušlo iživljavanje nad memorijalnom broncom. Rukopis barbarogenija koji podmeću dinamit prepoznatljiv je, istovjetan, svima vidljiv i jasan, samo ga nije u stanju iščitati Mlinarićeva policija. Ona koja tapka u mjestu i ne zna tko je izvršio atentat na Augustinčićevog Maršala, koja ne vidi ljude koji marširaju Zadrom u ustaškim uniformama usred dana, ali privodi i sudski goni starca koji je u svojoj bijedi na nekom buvljaku kupio neku štracu s dvoglavim orlovima na dugmadi. On je sumnjiv i opasan zato što je Srbin, baš kao što su partizanski monumenti neprijatelji koje valja prizemljiti. Branko Mijić, komentator, Novi list, 29. ožujka
ULICE KAO NACIONALNA STVAR
Plaški je, kao dio tzv. krajine, četiri godine bio okupiran, iz njega su bili protjerani Hrvati i svi drugi nesrbi. Velikosrpski ideolozi, koji su sve to osmislili, činili su to pozivajući se na ikone srpske povijesti i kulture, tj. Sv. Savu i Vuka Stefanovića Karadžića.
Stoga je danas, deset godina nakon završetka rata u Hrvatskoj, doista promašeno imenovati ulice u hrvatskim gradovima njihovim imenima, bez obzira na to što u njima živi srpska nacionalna manjina.
Političke organizacije hrvatskih Srba, poput SDSS-a Milorada Pupovca, pokazale su odgovornost, dogovorivši s lokalnim vlastima da se imena ulica ipak ne promijene, bez obzira na to što ih opterećuju pojedinci iz vlastitih redova, koji su sudjelovali u »krajinskoj« okupatorskoj vlasti. Inzistiranje na prošlosti ne može biti dobar zalog za skladnije međunacionalne odnose u budućnosti.
Dugo će još vremena proći dok imenovanje ulica u malom mjestu poput Plaškog, koje se još ne može izliječiti od posljedica srpske agresije, ne prestane biti nacionalno važna vijest. I to ne obična vijest, nego informacija koja produbljuje osjetljive nacionalne podjele. Dubravko Grakalić, Vjesnik, 25. ožujka
