Arhiv tekstova
Kulturno ili političko pitanje?
Jedan od segmenata koji čine identitet grada svakako su njegove ulice. Pokraj njihovih urbanističkih i arhitektonskih svojstava i nazivi ulica predstavljaju bitnu karakteristiku u svakodnevnoj komunikaciji naselja i građana u njemu. Tako su neke ulice vremenom postale sinonim određenog grada, određenih povijesnih dešavanja, svojevrsni čuvari identiteta grada. Ipak, pitanje imenovanja ulica i trgova oduvijek je bilo i političko pitanje, te je time postajalo sredstvo za uspostavu i održavanje određenih ideoloških smjernica.
Komisija za dodjelu naziva ulicama u SO Subotici ima devet članova, a njezin je predsjednik Árpád Pápp. Prema riječima jednog od članova komisije Martina Bačića, njihova prva sjednica bila je zakazana za 30. ožujka ove godine. Ovo je inače prva sjednica ove komisije u novom mandatu.
NAZIVI ULICA U SUBOTICI: Martin Bačić ističe da je njegovo osobno stajalište protiv rigoroznog mijenjanja naziva ulica, da to može biti samo iznimni slučaj, jer bi takva politika značila da svaka smjena političke vlasti donosi sa sobom nove nazive. »Ako neke ulice imaju iste nazive već 60 godina, a promijenile su već 5 država, onda doista ne vidim razloga da mi to mijenjamo. S druge strane, protiv sam toga što su u prošlom mandatu neke ulice promijenile naziv, primjerice Unska u Australijsku. Također, prilikom ovakvih odluka i građani imaju problema s mijenjanjem dokumenata, a tako se stvara dodatni posao gradskoj upravi. Međutim, smatram da neki ugledni Subotičani hrvatske nacionalnosti iz povijesti grada, moraju dobiti svoje ulice. Ulica Balinta Vujkova je ulica bez kuća na samom kraju grada, a mislim da takva ličnost zaslužuje ulicu mnogo bližu centru grada, u rangu s primjerice ulicom Bele Gabrića. Također smatram da ako je ban Jelačić mogao imati ulicu za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, ne vidim razloga zašto je sada ne bi moglo biti, a ja ću se za to zalagati. Zalagat ću se i da neki ugledni hrvatski umjetnici kao Jelka i Milan Asić, koji su bili aktivni u vrijeme kada je hrvatsko kazalište u ovom gradu bilo na vrhuncu slave, također dobiju ovakvu vrstu počasti«, kazao je Bačić.
POVIJESNE LIČNOSTI I IDEOLOGIJE: Bačić također smatra i da se ne bi trebali mijenjati nazivi ulica koje nose imena boraca poginulih u Drugom svjetskom ratu, te ističe primjer ulice Đure Đakovića. Smatra i kako postoji jedan značajni komunist hrvatske nacionalnosti koji je 1971. godine štitio proganjane Hrvate a to je bio tadašnji predsjednik SK u Subotici Antun Milodanović-Dela, koji je poslije ovakvih postupaka bio smijenjen. »Davanjem njegovog imena jednoj od subotičkih ulica, hrvatska bi mu se zajednica adekvatno odužila«, napominje Bačić. »Smatram da je sada moment da damo takve nazive ulicama, koji bi egzistirali kao trajno rješenje. Radi se o tome da bi trebalo promijeniti nazive samo onih ulica koje su svojevremeno predstavljale ideologiju, primjerice Lenjinov park koji je promijenjen u Raichleov, ali Ministarstvo za kulturu i informiranje taj spisak ulica, koji podrazumijeva i ovo preimenovanje, još nije odobrilo. Inače, sada je pripremljen novi poslovnik o radu ove Komisije, po kojem će se odluke donositi konsenzusom članova a ne većinom kao što je bio slučaj do sada. Ovakav prijedlog o načinu donošenja odluka će vjerojatno biti usvojen«, objašnjava Bačić.
»Također smatram da bi cijela hrvatska zajednica u Subotici okupljena oko HNV-a i DSHV-a, trebala odlučivati o ovakvim pitanjima, a ne pojedinci. Zajednica bi onda preko zastupnika dalje aktivno sudjelovala u donošenju ovakvih odluka na razini grada«, kaže Bačić.
SITUACIJA U SOMBORU: Josip Z. Pekanović, vijećnik HNV-a, član Savjeta za međunacionalne odnose SO Sombor, te Odbora za odnose s vjerskim zajednicama u SO Sombor, kaže da u ovom gradu postoji određeni broj ulica koje nose nazive hrvatskih velikana i gradova. »Posljednjih godina nije bilo ozbiljnijih pokušaja da se to preimenuje. Naša inicijativa da se nazivi nekih ulica preimenuju postoji samo na razini razmišljanja, jer se čekaju povoljniji uvjeti da bi se tako što realiziralo. U gradskoj komisiji za dodjeljivanje naziva ulicama nema pripadnika hrvatske zajednice. Nedavno je pokrenuta inicijativa za uvođenje hrvatskog jezika u službenu uporabu u Općini, a predsjednik Općine dr. Jovan Slavković je u principu prihvatio tu inicijativu, tako da ćemo raditi na ostvarivanju ovih prava za koja zakonski okviri postoje. Radimo na ovim stvarima, ali smatramo da se ne može na brzinu puno toga uraditi«, zaključio je Pekanović.
DUČIĆ NAMJESTO NAZORA: Situaciju u oblasti preimenovanja ulica u Petrovaradinu, u mjestu u kojem je bilo puno takvih slučajeva, opisuje je Zdenka Popov, članica Predsjedništva DSHV-a:
»Mijenjanje naziva ulica u Petrovaradinu počelo je devedesetih godina. Vraćajući se u prošlost, možemo ustanoviti da je poslije 1945. godine postojala drugačija politika u tretiranju ovog pitanja. Tada su, konkretno u Petrovaradinu, zadržana sva imena ulica koja su i prije Drugog svjetskog rata postojala, kako se ne bi izvlačile negativne emocije iz ljudi. To je trajalo sve do devedesetih. Onda su se nazivi počeli mijenjati. Tako je Ulici Matije Gupca naziv promijenjen u Beogradsku, Ulica Zrinskog preimenovana je u Ulicu patrijarha Rajačića i slično. Samo nekoliko ulica ostalo je sa starim nazivima, dok je većina naziva promijenjena«, kaže je Popov.
Ovakva politika, po riječima Zdenke Popov, nije zaobišla ni nazive institucija u Petrovaradinu.
»Osnovna škola ‘Vladim Nazor’, u koju sam i ja išla, promijenila je naziv u OŠ ‘Jovan Dučić’. Ova promjena je čisto politička opcija. Očito da vlast sustavno pokušava izolirati jedan dio identiteta sredine. Ovakve promjene osjete se u svim sporama života. Čak i demokratska vlast u Vojvodini poslije 5. listopada, nije uradila mnogo po ovom pitanju. Ključna pitanja su ostavljena sa strane, osim pred izbore, kada su im manjine bitne kao potencijalni glasači. Tada se uvijek ponavlja ista propaganda. Sve ostaje na tome da jedino ako je manjina jaka po sebi onda može načiniti i neki pomak u svoju korist«, ističe je Popov.
Bavljenje ovom temom teško može dati neke konačne odgovore, s obzirom na poznatu nepredvidivost povijesnog kretanja. Ona potiče šire pitanje o načinu na koji bi se multietnički karakter Vojvodine i njezina bogata povijest trebali odražavati u nazivima mjesta i ulica. Najbolje bi bilo, kada bi se ovo osjetljivo pitanje riješilo pozitivno u svačiju korist, poštujući pritom povijest i tradiciju svih građana. A to je stvar dijaloga, međusobnog razumijevanja, poštivanja i na kraju konsenzusa.
g
