Arhiv tekstova
Čuvari tradicije i nada opstanka
Među već standardno lošim vijestima iz Novog Sada napokon jedna povoljna – Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo »Josip Jelačić« iz Petrovaradina uspješno je prebrodilo godišnjicu od osnivanja i sada je već izvjesno da je ne samo našlo mjesto među Hrvatima iz Novog Sada, već je potreba za takvom udrugom tako velika, da je samo nedostatak sredstava spriječio da se aktivnosti i brojnost njegovih članova značajno ne povećaju.
Iako svaka pomoć zaslužuje podjednaku zahvalnost, vrijedi istaknuti da je Društvu najviše pomogla Crkva, koja je dala prostor za okupljanje, pa smo i ovaj razgovor obavili u prekrasnom prostoru atrija Vikarijata. Upravo je u tijeku priprema godišnje skupštine koja je planirana za 8. travnja i na kojoj će se dati ocjene rada u proteklih dvanaest mjeseci.
AMBICIOZNO, ALI S MALO NOVCA: »Najviše se ističe glazbena sekcija ali su jake i povijesno-istraživačka i likovna«, ističe tajnik Društva Josip Pokas. »Trebala je proraditi i čitaonica, ali je velik problem nedostatak sredstava za nabavku novina. Za Novu godinu je sklopljen sporazum s Vukovarsko-srijemskom županijom da nam šalju po tri lista iz Hrvatske. Dosad novine nisu stigle i, kako smo obaviješteni, zapinje s distribucijom. Kako smo čuli, distribucija novina je trebala biti zajednička za svih šest društava u Srijemu, a to znači u Slankamenu, Golubincima, Srijemskoj Mitrovici, Rumi, čitaonicu u Zemunu i u Petrovaradinu. Očekujemo da će se to ipak riješiti u dogledno vrijeme i time ćemo zaokružiti planiran ciklus rada sekcija«.
Pokas ističe kako su u ovu godinu ušli ambiciozno, ali su ograničeni sredstvima. Tako plan za prvih šest mjeseci predviđa jačanje glazbene sekcije koja sada ima osam ljudi, koliko je zapravo u tamburaškom orkestru.
»Ovu sekciju bismo mogli omasoviti ali nemamo instrumenata«, kaže Pokas. »Obećane su nam četiri tambure i bas, zasad ih nema i iako su mladi zainteresirani za rad u orkestru, dok ne nabavimo instrumente nećemo ga moći proširiti. Da kažemo cijelu istinu, sredstva kojima raspolažemo su toliko skromna da nemamo ni za stalke za note, već ih izvođači drže na koljenima. Po našem mišljenju jedini put k omasovljenu glazbene sekcije je osnivanje pjevačkog zbora pa dok se on bude uvježbavao, nadamo se da će ojačati i orkestar.«
SJEĆANJA NA ZNAMENITE HRVATE: Izniman značaj ima i Povijesno-istraživačka sekcija koja ima za cilj obilježavanje značajnih datuma i održavanje spomen-obilježja.
»Ukupno u Petrovaradinu imamo šest spomenika i spomen-ploča«, priča Pokas. »Nažalost, neki od najznačajnijih su u lošem stanju. Tako je Vezirac, spomenik kod Tekija, zarastao u šiblje i u jadnom je stanju. Nekad se tamo išlo na izlete. Sad je križ ruiniran, slova otpadaju… Samo hitna i profesionalna intervencija može vratiti sjaj ovom obilježju. Imamo i spomenik žrtvama iz 1914. godine u Sportskom centru, gdje je austrougarska vojska strijeljala ljude, pa tri ploče poginulima u Prvom svjetskom ratu u Šančevima, spomen ploču na Tekijama i ploču stradalima u Drugom svjetskom ratu na Sokolskom domu.«
»Društvo održava i sjećanje na znamenite Hrvate koji su rođeni ili stvarali u Petrovaradinu i Novom Sadu«, napominje Pokas. »Tako je Jelačić rođen u Petrovaradinu, a sahranjen u dvorcu u Zaprešiću. Lani smo tamo položili spomen-vijenac, a planiramo i ove godine. Tu je Ilija Okrugić-Srijemac, pjesnik, pisac i glazbenik. Mnoga njegova djela se pjevaju i smatraju narodnim pjesmama, kao što su pjesme ‘Milkina kuća na kraju’ ili ‘Za jedan časak radosti’. O njemu se u javnosti malo zna, a umro je u Petrovaradinu 30. svibnja 1897. godine i pokopan je na Tekijama. I Franja Štefanović, učitelj i skladatelj, zaslužuje biti otrgnut od zaborava. On je skladao za djecu i prva dječja opera »Šumska kraljica« je njegovo djelo. Stanislav Preprek (1900.-1982.), učitelj u Petrovaradinu, je ostao poznat po svojoj ozbiljnoj i crkvenoj glazbi. Ove godine će se obilježavati i stotinu godina od smrti Josipa Juraja Strossmayera, koji je bio kapelan crkve Svetog Jurja u Petrovaradinu.«
Vrijedi istaknuti i rad likovne sekcije koja je najavila dvije izložbe.
Pokas objašnjava da sredstva za rad Društvo crpi iz članarine i dotacija koje dobivaju od Pokrajine i fondova iz Hrvatske. Imajući u vidu da je u pitanju malo Društvo s 80 članova, ovo što je dosad urađeno, može se ocijeniti kao zadovoljavajuće, iako uvijek može više i bolje, ali je bitno da se Društvo održi i ako je ikako moguće razvija. Članarina je 250 dinara godišnje što nije mnogo.
I POKRAJ SVEGA, VITALNI: U Novom Sadu se nerado govori o činjenici da u ovoj sredini Hrvati nailaze na svakodnevne probleme. Tako prilikom međunarodnih natjecanja po pravilu s jarbola nestane zastava Hrvatske. Nedavno su u neredu u kafiću stradali mladi Hrvati, što se u sredstvima javnog informiranja ignorira.
Vitalnost Hrvata u Petrovaradinu potvrđuje kako uz sve što im se dešava, uspijevaju održati svoje običaje i pokazati da ih još uvijek ima, pa su i ove godine obilježili Dan vinove loze 22. siječnja. Svečano je bilo u Gradu, Starom majuru i Novom majuru a navečer je priređena akademija na kojoj su slušali i stručno predavanje o vinu ali i o svetom Vinku, zaštitniku vina.
»Obilježili smo i poklade što je ovdje stoljetna tradicija. To je druženje pod maskama uz glazbu i krafne«, podsjeća Pokas. »Birala se najbolja maska, a u programu je sudjelovalo 200 mladih i 60 onih starijih. U Petrovaradinu postoji Pravilnik o ponašanju i Upravni odbor poklada i po tradiciji se slave tri dana. Koliko je ovdje jaka tradicija najbolje se vidi po vodenom ponedjeljku, koji je poslije Uskrsa, kada se čak i u devedesetim godinama išlo fijakerima kroz Petrovaradin i svraćalo kod onih koji to žele, pa su se polijevale djevojke i kućanice, koje su goste kitile zumbulima.
Upravo u ovom momentu predsjednik Društva Petar Barbek je u Njemačkoj gdje pokušava lobirati da Društvo dobije neki novac jer je to neophodno za sve aktivnosti, a prije svega radi što masovnijeg odlaska na skupove u Nijemce i u Zaprešić koji su u planu ove godine.« g
