Arhiv tekstova
Ljubav na drugi pogled
Život piše romane, to već znate, ali da život piše i ljubavne priče, jeste li to čuli. Pa evo, čujte i počujte.
Katarinu i Nikolu Šimić sreo sam nekoliko puta, uvijek u šokačkoj narodnoj nošnji. Oprostite, u šokačkim narodnim nošnjama, jer pretenciozno je tvrditi da postoji jedna šokačka nošnja. Šokadija je samo diljem Hrvatske rasprostranjena od Broda, pa gore prema Požegi i Virovitici, do Đakova, Osijeka, Draža i Duboševice, do Županje, Vinkovaca, Vukovara, Iloka. E onda dalje na Istok, od Gibarca, Mitrovice, Rume, Golubinaca pa sve do Žemuna u Srijemu i od Bođana, Plavne i Bača, do Sonte, Monoštora i Bačkog Brijega u Bačkoj pa u Mađarskoj i da ne nabrajam. I zamalo da ispustim Rumunjsku. Na tako širokom prostoru i nošnje se razlikuju, negdje samo u nijansama, u detaljima a negdje i značajno.
LJUBAV PREMA NOŠNJI I OBIČAJIMA: Da su bračni par, pogodio sam iz prve, a ostalo su otkrili u razgovoru ugodnom. »I Nikoli i meni ovo je drugi brak« otvoreno je rekla Katarina »iza nas su ostale neuspjele veze, i toliko o tome. Zašto je važno kako smo se sreli? Upoznali smo se na kuglani, na rekreaciji. Ja sam tamo odlazila kao medicinska sestra, a Nikola je tada radio u Dravi, osječkoj šibicari. Riječ po riječ, divan po divan, i što da kažem, nekako mi je odmah bio simpa. A bogami i ona meni« ubacuje se u divan Nikola »bila je vragolasta, vesela, uvijek nasmijana, to me oborilo s nogu«.
Divanili su, sretali se, prohodali i završili u braku. Kupili su kuću u Mecama, kod Darde i evo već drugu godinu grade novu životnu zajednicu. Uspješnu, nadaju se oboje. E sad, kada znamo kako se rodila ljubav, zanima nas i otkud ljubav prema šokačkoj nošnji i šokačkim običajima.
»Rođena sam u Komletincima« kaže Katarina »i od malena sam navikla na te naše običaje i na predivne narodne nošnje. To se u našoj kući čuvalo kao oči u glavi i vadilo iz šifonjera samo u svečanim prigodama, pa sam jedva čekala da porastem i da mogu odjenuti tradicijsko ruho. Već u osnovnoj školi igrala sam u našem KUD ‘Filipovčica’, a nošnju odijevala kad god mi se pružila prilika«.
Porijeklom sam iz Krndije, kod Đakova, to je bilo poznato švapsko mjesto, no kada su Nijemci otjerani koncem 1944. godine, kolonizirani su žitelji iz Dalmatinske Zagore, Banije i Korduna, s raznih strana, pa kod nas i nije bilo narodne nošnje koja bi bila prezent mjesta, nego je svako imao svoju. Ja sam u srednju školu pošao u Osijek i tu sam se sreo s folklorom i zavolio šokačku narodnu nošnju.
ŠOKAČKI PAR: Katarina i Nikola lijep su i pristao par, pa i nošnja im pristaje, te su se okušali i u natjecanju. U Osijeku se već godinama održava »Slavonsko sijelo« u organizaciji KUD »Pajo Kolarić«, i mladi je par prošle godine odnio prvu nagradu, kao najljepši par u šokačkoj narodnoj nošnji, dok su ove godine ponovno prvi, Katarina kao najljepša šokačka snaša, a Nikola kao najljepši Šokac.
»Nošnja koju vidite na meni« kaže Katarina »stara je stotinjak godina, još od mamine bake, i da pođem od bijele šlingane marame a ispod je crveni zavoj, na vratu je medaljica na crnom samtu (boga), bijeli oplečak šlingani’ rukava i bijelim fulom vežen, na oplečku je kožušak i gore marama bijelim fulom vežena i s šlingama, o pasu mi je tkanica, a dolje su skute bijele šlingane, bijelim fulom vezene u redove i pregača je bijela šlingana. Na nogama su čalampure, kombinacija čarapa i zepa. Ispod su donje skute, bijele rasplitane, a ispod je unterok. E dalje nećemo«.
Nikola ima na glavi šešir kakav s nosio u Komletincima, s zelenom vrpcom, košulju bijelu šlinganu i kožuh s ogledalcima, zagrnut je u špencle, kratki muški kaput od valjane vune kakav se nosio u Granici, obučen je u rajtozne, smeđe, samtane i ima tkanicu, crven, bijeli, plavi, a na nogama smeđe štrikane čarape s bijelim zrnjicama i opanke.
Sreo sam ih ponovno na osnivačkoj skupštini Udruge »Šokačka grana« početkom veljače, i onda ponovno kada je ta udruga organiziralo prezentaciju šokačkih jela u Korizmi. E tu je baš svega bilo, a Nikola je donio pohanog šarana, samo u brašnu evo mi se prsti još lijepe, dok je Katarina donijela kupus-kifle. Snašo, pa di je tu kupus? Ma ite s milim Bogom, ta to se samo tako zove.
Na Cvjetnu subotu ja na osječki trg Presvetog Trojstva u Tvrđi, kad oni opet tamo. Sudjeluju s »Šokačkom granom« na tradicionalnoj manifestaciji Grada u susret Uskrsu, »Šarana jaja bojama grada«, snaša prodaje kolače i jaja a Nikola rakiju. Pa ljudi božji, dokle ćemo mi ovako? Dok smo živi, odgovaraju uglas.
Slavko Žebić
