Arhiv tekstova
Beogradski franjevac – misionar
Kada je drugog dana Božića prošle godine u emisiji »Duhovnici« na televiziji Studio B emitiran razgovor novinara Velimira Pavlovića s fra Rafaelom Lipovcem, gvardijanom Franjevačkog samostana sv. Antuna na Crvenom krstu u Beogradu, bila je to retka prilika za susret ovdašnjih televizijskih gledalaca s katoličkom duhovnošću. U četrdesetak minuta koliko je imao na raspolaganju, fra Rafael je koncizno izložio historijat prisustva franjevaca u ovim krajevima, počevši od samog svetog Franje i dalekog XIII. stoljeća, ali je gledaoce upoznao i s osnovnim osobnostima i bogatom raznolikošću katoličkog monaštva. »Bit redovništva nije moliti se negdje u samoći Bogu, nego služiti u svijetu Bogu i ljudima« – navodim po sjećanju njegove riječi koje mi se čine ključnim za razumijevanje smisla zapadnog monaštva.
Logičnu konzekvencu takvog životnog stava predstavljaju gotovo dvije decenije (1980.-1998.) koje je fra Rafael Lipovac proveo u misionarskoj službi u zemljama frankofonske Afrike. Redovni čitatelji »Blagovijesti« vjerojatno pamte zanimljive članke koji su posljednjih godina privlačili našu pažnju, približavajući nam afrička putovanja i djelatnost ovog franjevca-misionara, djelatnost koja je sredini u kojoj živimo prilično strana i gotovo nepoznata.
SINTEZA ŽIVOTNOG PUTA: Knjiga »U afričkim misijama« – nedavno objavljena u Sarajevu – nije samo zbirka njegovih članaka rasutih po časopisima širom bivše Jugoslavije. Niti predstavlja uobičajenu memoarsku prozu koja bi pokrivala najzanimljivije, »afričke godine« autorovog života. Točnije, ona jeste i jedno i drugo, ali ujedno nudi i mnogo više od toga: u prvom redu riječ je o sintezi životnog puta jednog katoličkog svećenika – od rodnih Lipovaca kraj Banjaluke u nekadašnjoj Jugoslaviji, preko Crnog kontinenta na izmaku XX. vijeka, do Beograda i Srbije na početku trećeg milenija…
Kroničari biskupija i župa u kojima je služio fra Rafael Lipovac, kao i, šire, historičari katoličkih misija u Obali Slonovače i Zapadnoj Africi, u svojim istraživanjima vjerojatno neće moći da zaobiđu njegovu knjigu. S druge strane, »U afričkim misijama« čita se kao upečatljivo i živo lično svjedočanstvo jednog misionara: ne sumnjam da će zainteresiranima za misijski pastoral ono moći da posluži i kao valjani priručnik za njihov rad. Ali ovaj kratak osvrt zaključio bih s nekoliko ličnih, utoliko neminovno proizvoljnih razmišljanja.
Čitajući stranice koje je fra Rafael, s blagim humorom i u pomalo starinskom stilu, posvetio susretu kršćanstva i tradicionalnih kultura lokalnog afričkog stanovništva, prisjećao sam se, radi poredbe, nekih klasika ovoga žanra – putopisca Evlije Čelebija, ili »Puta u Dalmaciju« Alberta Fortisa, na primjer. U sjećanje su mi dolazile i afričke uspomene Alberta Švajcera, po mnogo čemu bliže našem vremenu i knjizi o kojoj je reč. A prije svega »Tužni tropi«, putopisno remek-djelo Kloda Levi-Strosa. I upravo djelo francuskog strukturalnog antropologa, posvećeno susretu brazilskih Indiosa sa zapadnom civilizacijom, pomoglo mi je da dublje shvatim i poruku knjige »U afričkim misijama«.
JEDINSTVO U RAZLIKAMA: Po Levi-Strosu, posljedice tog susreta neminovno su traumatične i tužne za neeuropljane, jer vode nestanku njihovog sveta. Iskustvo franjevačkog misionara, kojem su njegovi afrički župljani dali nadimak »Tonton« (»Ujka«, »Čika«) i koji je kao zaslužni građanin počastvovan državljanstvom Obale Slonovače, svjedoči, međutim, da su razlike od sporednog značaja, da je međusobno radosno prožimanje i susret prividno disparatnih kultura ipak moguć kao jedinstvo u razlikama. Knjigu »U afričkim misijama« možemo stoga čitati kao jedan od argumenata protiv postmodernističkog relativizma, kao sugestivan dokaz da biti misionar danas ne znači služiti kolonijalnom nametanju drugima osobne vjere i dominaciji Zapada. Naprotiv, proces inkulturacije kršćanstva, poteklog na Mediteranu koji je kolijevka Zapada i koji već po svom imenu spaja tri kontinenta, počiva na kulturi dijaloga i polazi od dijaloga kultura, od osluškivanja i uvažavanja glasa Drugoga. Tek tako evangelizacija postaje istinsko navještavanje Blage vijesti na putu ka sveopćem jedinstvu Božjeg naroda u ostvarenju Isusovog imperativa »da svi budu jedno«.
M. Santini
Tekst preuzet iz lista »Blagovijest« 2005. broj 3, str. 23.
