Arhiv tekstova
Razvoj gospodarskih potencijala u Subotici
Knjiga »Industrija i industrijalci Subotice« (1918. -1941.) Stevana Mačkovića fokusirana je na položaj subotičke industrije i industrijalaca između dva svjetska rata, na kratak historijski period izgradnje građanskog društva. Dakle, knjiga je rezultat izučavanja oblasti ekonomske historije novijeg perioda, a za predmet proučavanja je uz položaj subotičke industrije, izabrana i uloga vlasnika-industrijalaca u njenom razvoju.
Knjiga je objavljena 2004. godine u izdanju Historijskog arhiva Subotica, recenzenti knjige su dr. Ranko Končar i dr. Slaven Bačić, a specifičnost Mačkovićeve knjige je što osvjetljava jedan dio gospodarsko-ekonomske i socijalne prošlosti Subotice, oblasti koja je nedovoljno istraživana u djelima zavičajne historiografije.
INDUSTRIJSKE GRANE: Rad Stevana Mačkovića započinje uvodom o gospodarskim promjenama u drugoj polovini 19. stoljeća, kada se i u Subotici javljaju prvi začeci industrije, kao i o posljednjem desetljeću 19. stoljeća, kada Subotica stupa u razdoblje kapitalističkog ekonomskog uspona. Relativno razvijena i u ratnom periodu (1914.-1918.) očuvana, industrija i zanatstvo, predstavljat će solidne preduv-jete za dalji razvoj gospodarskih potencijala u Subotici između dva svjetska rata. Mačković dalje osvjetljava društvenu i gospodarsku klimu u Subotici u periodu između 1918. i 1941. godine, a potom je Mačkovićev rad podijeljen na poglavlja u kojima se obrađuju pojedine industrijske grane.
U poglavlju o građevinskoj industriji prikazana su poduzeća koja su se bavila proizvodnjom građevinskih materijala – opeke i crijepa, izrađevina od kamena, betona i produkcijom cementa, kreča, asfalta, te samom građevinskom djelatnošću, a navedena su i najznačajnije gradnje koje su poslije 1918. izvođene u Subotici. Sljedeće poglavlje obrađuje prehrambenu industriju koja je od svih industrijskih grana Vojvodine najvažnija u to vrijeme, jer se visoko iznad drugih izdiže kako brojem poduzeća, tako i po vrijednosti i važnosti tih produkata. Obrađene su brojne tvrtke iz oblasti klaničke i mlinarske industrije, industrijske proizvodnje kruha, bombona, trgovine sjemenom, kao i fabrike soda vode i leda. »U periodu 1919. -1923., na nivou zemlje se favorizira izvoz brašna da bi 1923. -1924. godine nastupila stagnacija, koja će preći u krizu. Ipak, u to vrijeme, do 1923. godine zaživjela su tri nova mlina u Subotici: »Kohan Vince«, »Rajčić« i »Vujković«. U 1925. godini. Bilo je ukupno 13 mlinova, koji su imali maksimalni kapacitet od 218 tona«, navodi među ostalim u ovome poglavlju Mačković, a knjiga se nastavlja poglavljem o kožarsko-obućarskoj industriji.
KARAKTERISTIKE I SPECIFIČNOSTI FIRMI: Mačković bilježi da su domaće tvornice za preradu kože tehnološki zaostajale za inozemnim, a slijedi prikaz tvrtki koje su se bavile preradom kože, kao i one koje su obrađivale perje i crijeva. U okviru ovoga poglavlja prikazane su i tvornice cipela. »Industrija obuće je mlada industrijska grana u Vojvodini, pa se i u Subotici prve fabrike obuće javljaju tek poslije 1918. godine. Potrebe subotičkog stanovništva za obućom, uz domaće i inozemne tvornice obuće, u prvo vrijeme su uspješno zadovoljavale zanatlije obućarske struke, kojih je 1924. godine bilo ukupno 260 – 110 papučara i 150 cipelara«, piše Mačković, a zatim slijedi obrada kemijske i drvoprerađivačke industrije, te industrije papirne robe i grafičke industrije.
Iako je metaloprerađivačka industrijska grana bila u ovim krajevima bez odgovarajuće sirovinske baze, ona je, kako piše Mačković, zahvaljujući prethodno solidno razvijenoj zanatskoj osnovi, naraslim potrebama tržišta i inicijativama sposobnih i stručnih pojedinaca, bilježila prve korake već od 1888. godine. Mačković daje pojedinačni opis razvoja i rada svih firmi u ovoj grani u periodu između 1918. -1941., ukazujući na njihove karakteristike i specifičnosti. Knjiga se nastavlja poglavljem o tekstilnoj industriji, koja je spadala u red novih industrijskih grana, a zatim slijedi poglavlje o gradskim i državnim poduzećima. Mačković prikazuje gospodarske subjekte čiji je osnivač bio Grad Subotica: »Gradsku plinaru«, Gradsku klanicu«, »Gradsku ekonomiju«, »Subotičku električnu željeznicu i tramvaj d. d.« i »Oblasnu direkciju državnih željeznica«. Na koncu knjige prikazane su i ostale grane gospodarstva kao što su osiguravajući zavodi, agenture, špedicije, kina, zadruge, javni prijevoz, banke i drugi novčani zavodi.
U svakome od poglavlja prikazani su vlasnici tvrtki koji su doprinosili njihovom razvoju i upravo prikazi istaknutih poduzetnika-industrijalaca čine ovu knjigu još interesantnijom za čitatelje, a pomaže i razumijevanju prošlosti perioda kojim se ova knjiga bavi, kada je ekonomija bila zasnovana na privatnom vlasništvu i poduzetničkoj inicijativi.
Z. Sarić
