Arhiv tekstova
Povratak sladoleda
Otkako se toplije vrijeme ustalilo u vremenskoj prognozi naše svakodnevice svjedoci smo (i degustatori) sve veće potrošnje najomiljenije dječje (i ne samo dječje!) poslastice, Njegovog slatkog veličanstva – Sladoleda.
Po kulturi trošenja ove ledene slastice daleko zaostajemo za svijetom, isključivo zbog uvriježene predrasude kako se ovaj mliječno-voćni zamrznuti proizvod jede samo kada je toplo. Nasuprot tome, u mnogim dijelovima svijeta u kojima se sladoled konzumira bez obzira na vremenske uvjete i vanjske temperature, dolazak proljeća uvijek je prilika da se obilato nadoknade propušteni »hladni« mjeseci prinudne apstinencije.
KRATKA POVIJEST SLADOLEDA: Čini se da je u dalekoj prošlosti naše civilizacije i sladoleda skupa s njom, jedan od prvih poznatijih degustatora i konzumenata bio rimski imperator Neron, koji je uz pomoć leda dopremanog s planinskih visina pripremao neku vrstu voćnog sladoleda načinjenog od voćnih sokova i ledene baze. Povjesničari onoga vremena bilježe praksu miješanja snijega s medom i usitnjenim dijelovima voća, što bi se također moglo podvesti pod pra oblik današnjeg sladoleda.
U Aziji, koja se s pravom smatra izvornom postojbinom ovog ledenog specijaliteta, kineski kralj Tang od Shanga još davno je miješao led i mlijeko, a postojanje ledene kreme Europljanima je prvi otkrio i u njihovo ime prvi kušao glasoviti svjetski putnik Korčulanin Marko Polo, opisujući svoj gurmanski doživljaj u djelu »Milijun«. Svoj prvi sladoled je kušao na dvoru Kublaj-kana, ali su tek Arapi, osvajajući Siciliju donijeli recept tajne smrzavanja ohlađene kreme i omogućili talijanskim predstavnicima europske populacije da počnu uživati u proizvodu koji se danas, zahvaljujući tradiciji dugoj više od pola milenija, najčešće vezuje uz njihovo ime.
Od početka 16. stoljeća, kada je serviran na svadbi Katarine Medici i francuskog kralja Henryja II. »talijanski« sladoled započinje svoju europsku povijest. U Engleskoj se sladoled pojavio tek u 17. stoljeću, dok su ga Amerikanci upoznali još kasnije (druga polovica 18. stoljeća), a 1774. godine izvjesni londonski ugostitelj je oglasio u njujorškim novinama kako prodaje slasticu pod imenom ice cream (engl. naziv za sladoled).
Nancy Johnson je 1846. godine izumila stroj za pravljenje sladoleda koji se i danas može vidjeti u starijim slastičarnama, 1851. godine krenula je prva masovna proizvodnja (Baltimore, SAD), a prvi usavršeni zamrzivač za sladoled pojavio se 1926. godine. Izum jestivog korneta iz kojeg se jede sladoled pripisuje se Italo Marchionyju, Amerikancu talijanskoga podrijetla, koji se dosjetio da smjesu od vafla modelira u obliku kupa. Patent je prvi puta pokazan na sajmu u St. Louisu 1904. godine. Prvi sladoled na štapiću pojavio se 1920. godine, a osmislio ga je Chris Nelson iz Iowe, SAD, dok se čokoladirani sladoledni štapić pojavio 1934. godine.
SLADOLED NAŠ DANAŠNJI: Ukoliko ste, čitajući ovu malu povijest omiljene smrznute slastice, poželjeli zasladiti dan, na raspolaganju vam je veliki broj najraznovrsnijih vrsta suvremenih sladoleda. Najatraktivniji i jamačno najpopularniji je svježi sladoled iz aparata ili na kuglice, služen u slatkom, hrskavom kornetu. Ovisno od ukusa i afiniteta, ljubitelji ukusne ohlađene kreme mogu birati u voćnoj ili mliječnoj varijanti i raznim maštovitim kreacijama današnjih majstora »sladoledne tajne«. S druge strane, ljubitelji tzv. industrijskog sladoleda na raspolaganju imaju »more« raznovrsnih sladolednih delicija raznih domaćih i inozemnih proizvođača. U kornetu ili na štapiću, domaći (svježi) ili tvornički, zbilja je svejedno, jer sladoled se ponovno vratio na vlast, i vladaće sve do prvih naznaka sljedeće zime.
Dobar tek! g
