Arhiv tekstova
Mladi zagubljeni u tranziciji
U organizaciji Centra za proučavanje alternativa u Srbiji je u svibnju 2003. godine obavljeno empirijsko istraživanje pod naslovom »Status i uloga omladine na prijelazu stoljeća. Potonuti ili plivati u valovima tranzicije. Od žrtvovane generacije krajedm osamdesetih i u devedesetim, do generacije koja uči plivati početkom novog stoljeća«. Godinu dana kasnije tiskana je knjiga »Mladi zagubljeni u tranziciji« u kojoj su predstavljeni rezultati ovog istraživanja, a stručnim timom je rukovodio Srećko Mihailović.
Istraživanje mladih je realizirano na uzorku od 3.180 ispitanika u uzrastu od 16 do 35 godina, a bili su obuhvaćeni srednjoškolci, studenti, nezaposleni kao i zaposlena omladina. Podaci su prikupljani putem neposrednog osobnog intervjua, a sam upitnik bio je djelimično prilagođen specifičnostima navedenih kategorija omladine.
NEZADOVOLJNI I ZAVISNI: U okviru provednog istraživanja mladi su bili pitani da procijene što se događalo s materijalnim stanjem njihovih obitelji tijekom devedesetih godina. U ukupnom uzorku 42 posto ispitanika smatra da se materijalni položaj njihove obitelji »veoma pogoršao« tijekom devedesetih, 29 posto smatra da se »donekle pogoršao«, a slijedi »ne mogu procijeniti« 12 posto i »nije se bitno promijenio« 11 posto. Samo 3 posto ispitanika navodi da se materijalni položaj donekle poboljšao, ili se znatno poboljšao, za 2 posto.
Mladi pribjegavaju pasivnim strategijama izbjegavanja konflikata tako što kriju svoje mišljenje (71 posto) i prešute neprijatno roditeljsko ponašanje (55 posto). Postoji značajan broj mladih koji aktivno, ali konfliktom nastoje izboriti ono što žele (61 posto) ili se svađaju s roditeljima oko nekih roditeljskih postupaka (60 posto). Podaci ukazuju na to da su obiteljski konflikti i svađe izrazit i trajan način rješavanja problema u obiteljima u Srbiji.
Istraživanje pokazuje da postoje velika strukturalna ograničenja na razini resursa koji u procesu tranzicije u odraslost i u procesu individualizacije stoje na raspolaganju mladoj osobi u Srbiji. Ona se očituju u nedostatku bazičnih resursa: posla, stambenog prostora, novca, što stavlja mladu osobu u položaj produžene financijske i šire materijalne zavisnosti od svoje obitelji.
Jedino obilježje gdje Srbija prati trendove u obiteljskoj tranziciji u razvijenim zemljama jeste opadanje univerzalnosti braka iskazano odlaganjem braka i rađanja. Postoji kriza partnerstva, koja se iskazuje sve većim udjelom neoženjenih i neudanih.
Nasuprot europskom trendu gdje osamostaljenje od obitelji sve manje znači automatsko zasnivanje vlastite obitelji kod ispitanika nužan uvjet za osamostaljenje, i na normativnoj i na praktičnoj razini, jesu partnerstvo, i to shvaćeno na tradicionalan način kao brak, i rađanje. Dominantna strategija za znatan dio mladih je odlaganje završetka školovanja, braka, rađanja, stalnog zaposlenja.
DISKRIMINACIJA I PASIVNOST: Većini je mladih prioritet imati moć i velik utjecaj u društvu, zatim biti jako bogat, te biti poznat i slavan. Što se tiče patriotizma, najveći broj ispitanika je bio za »boriti se i žrtvovati za interese svoje otadžbine«, zatim za »raditi za dobrobit i razvoj šire društvene zajednice«, te »boriti se protiv onečišćenja okoliša«.
Na ponuđenoj skali antisemitizma, najveći broj mladih bio je za ponuđeni odgovor »u mojoj obitelji se nikada nije isticao značaj nacionalne pripadnosti«, zatim za »u mojoj je obitelji uvijek isticana važnost nacionalne pripadnosti«, te za »važnost nacionalne pripadnosti počela se isticati tek od početka devedesetih«.
Zanimljivo je da svaki četvrti ispitanik priznaje da bi, ako bi se on pitao, proveo diskriminaciju prilikom zapošljavanja, skoro svaki peti vjeruje u intelektualnu superiornost vlastite nacije, a svaki sedmi se protivi etnički mješovitim brakovima.
Zanimljivo je i da se veliki postotak ispitanika odlučio pri opredjeljenju za najveće probleme mladih u Srbiji za probleme svih građana Srbije prije nego za specifične probleme mladih. Tri petine ispitanika 59 posto pri izboru najvećeg problema mladih odlučilo za probleme alkoholizma, narkomanije i kriminala, a njih 25 posto je rekla da su to nezaposlenost i loš materijalni položaj. Samo oko 15 posto ispitanika navelo je neke druge probleme kao što su besperspektivnost, nerazumijavanje od strane starijih, itd.
Na pitanje tko najviše treba sudjelovati u rješavanju problema mladih 46 posto ispitanika je reklo da rješavanje problema treba biti u nadležnosti Vlade Republike Srbije i političkih stranaka dok se veliki broj mladih tradicionalno oslanja i na roditelje kao ključne činitelje u rješavanju ovih problema, 12 posto. Lokalne vlasti, škole i fakulteti kao i lokalne organizacije i mediji su također prepoznati od strane ispitanika kao potencijalni sudionici u rješavanju problema mladih.
Najveći broj ispitanika, 41 posto, smatra da se razina aktivnosti mladih u Srbiji može pripisati srednja ocjena, 32 posto smatra da je ta razina ispod neke srednje vrijednosti dok ga 10 posto smatra neznatno višim.
Podaci govore da više od 90 posto ispitanika nisu članovi nijedne političke partije, nijedne nevladine organizacije (92 posto), da ne pripadaju crkvenim organizacijama (88 posto), ni nekim hobističkim organizacijama (96 posto), a niti kulturno-umjetničkim društvima (87 posto). Neznatno je veći postotak mladih koji su članovi nekog sportskog udruženja (12 posto). Kao razlozi nepripadanja različitim organizacijama navode se prije svega neuvažavanje mišljenja mladih ljudi, centralizirani sustav odlučivanja, ali i loši uvjeti rada.
RATOVI, ZLOČINI I KRIVCI: Da su se ratovi mogli izbjeći smatra 59 posto ispitanika, a 13 posto smatra da su ratovi bili neizbježni. Kada je riječ o individualizaciji krivice ispitanici su bili u mogućnosti rangirati najveće krivce među bivšim rukvoditeljima. U ukupnom rangiranju raspored pripisane krivice je sljedeći: Slobodan Milošević (42 posto), Franjo Tuđman (31 posto) i Alija Izetbegović (27 posto).
Kada je riječ o nadindividualnoj odgovornosti za ratove postoje bar tri škole mišljenja. Po jednoj su za svoju tragediju najviše krivi sami narodi bivše Jugoslavije, uz malu pomoć međunarodne zajednice. Po drugoj je obrnuto, više je kriva međunarodna zajednica uz izdašnu pomoć jugoslavenskih naroda. Po trećoj, i jedni i drugi podjednako su krivi.
U pogledu odgovornosti naroda bivše Jugoslavije za ratove primjetna je izrazita sklonost ka njenom uravnoteženju: više od trećine ispitanika (37 posto) smatra da su svi narodi bili podjednako odgovorni, 9 posto smatra da su u najvećoj mjeri odgovorni Srbi, ali i drugi narodi. Točno četvrtina je sklonija da optuži druge narode, a Srbe usputno. Znatna većina ispitanika (56 posto) smatra da je bilo zločina počinjenih od strane Srba, točno dvije petine je izbjeglo odgovor na ovo pitanje, dok je tek svaki dvadeseti negirao da je zločina bilo.
Za 32 posto mladih ispitanika u Srbiji cilj Haškog suda je da opravda politiku Zapada prema Srbima, za 30 posto je cilj u Haagu proglasiti Srbe krivim za ratove u bivšoj SFRJ, a za 27 posto da kazni sve počinitelje ratnih zločina u bivšoj SFRJ.
NEZAINTERESIRANI ZA POLITIKU: Tri petine mladih (29 posto) nije nimalo zainteresirano za politiku, 32 posto ispitanika je malo zainteresirano, dok svaki šesnaesti (6 posto) ne može ocijeniti svoj stav prema politici. Ovakvi podaci nameću pitanje kome je onda politika namijenjena, budući da su mladi apolitični. Najveći utjecaj na formiranje poltičkih stavova mladih u Srbiji imaju roditelji i rodbina, zatim masovni mediji, prijatelji i političari.
Čak 55 posto ispitanika ne čita nijedne dnevne novine, 70 posto nijedan tjednik, a 80 posto nijedan mjesečni časopis. Izgleda da je glavni izvor, političkog ali i drugog, informiranja televizija. Svega 5 posto ispitanika odgovorilo je da rijetko ili nikada ne gleda TV program. U sadržajima koji se prate na TV dominiraju zabavni (68 posto – filmovi, serije, zabavne i muzičke emisije) i rekreativni programi (sport, 16 posto), a na dnu gledanosti su informativne (10 posto), obrazovne (6 posto) i političke emisije (2 posto). Među ispitanicima koji su »malo ili nimalo zainteresirani za politiku«, odnos gledanosti zabavno-rekreativnih i informativno-političko-obrazovnih sadržaja je praktično 9:1. Najviše se gledaju filmovi i serije (42 posto), zabavne i muzičke emisije (32 posto) i sport (15 posto). Političke emisije – svega 1 posto.
Dnevne novine ne čia nešto više od polovine ispitanika s većim sudjelovanjem djevojaka. Slabo čitanje dnevnih novina je posebno karakteristično za srednjoškolsku omladinu– čak 65 posto ispitanika uopće ne čita dnevne novine.
Tjedne novine i časopise ne čita dvije trećine ispitanika. Situacija je još nepovoljnija kod mjesečnih časopisa koje čita 21 posto ispitanika. Dio ispitanika koji čita dnevni tisak, najčešće čita »Blic«, zatim »Večernje novosti« i »Politiku«. To pokazuje da omladinu zanimaju listovi koji daju kraće informacije koje se mogu veoma brzo pročitati, bez dubljih analiza i objašnjenja. Mladi u Srbiji koriste elektronske medije isključivo radi zabave i razonode, tako da oni imaju veoma važnu funkciju u organizaciji slobodnog vremena (gledanje filmova, serija i zabavnih emisija), ali imaju veoma mali udio u informiranju i ne predstavljaju najznačajniji izvor informacija.
Raspoloživu količinu slobodnog vremena omladina uglavnom koristi kombinirajući druženje s kolegama, posjete prijateljima i rođacima s gledanjem TV i slušanjem glazbe. Najmanje rasprostranjene aktivnosti su odlasci u kazalište, muzeje, kino, na koncerte… Računala podjednako koriste i mladići i djevojke i to isključivo kod kuće, prosječno oko 60 minuta dnevno.
NEDOSTATAK STRATEGIJE: Mlada generacija u Srbiji je 2001. godine izašla iz jednog autoritarnog poretka i razdoblja ispunjenog ratnim razaranjima i stalnim ekonomskim propadanjem, u takvom okruženju je provela svoje djetinjstvo i mladost, i ušla u razdoblje ka demokratskom poretku. Razdoblje demokratske tranzicije trebalo bi donijeti otvaranje prema svijetu, stabilizaciju društva i ekonomski razvoj. Ipak, poslije nešto više od dvije godine pokazalo se da su se optimizam i nerealna očekivanja brzo istrošila u sudaru s realnošću postkomunističke tranzicije.
Da se zaključiti da je teško promijeniti položaj omladine bez općih promjena u cijelom društvu. Najvažniji indikator odnosa društva prema omladini je nepostojanje sustavnih mjera, tj. nacionalne strategije kojima bi se radilo na poboljšanju položaja omladine u društvu. g
