Arhiv tekstova
Papa koji je označio povijest
Mi kršćani ispovijedamo kao jednu od temeljnih istina naše vjere da je Bog gospodar povijesti. Ne vjerujemo u slučaj i slučajnost, makar te pojmove često upotrebljavamo. Oni se odnose na relativne stvari govornog izričaja, ali nikada ne izriču temeljni stav vjernika. Temeljni stav vjernika i vjere jest vjera u Providnost. Providnost je vlastitost Božja po kojoj se On kao Bog po svojoj božanskoj naravi brine o svemu stvorenom. Isus nas tješi riječima: Da ni jedna vlas naše kose neće otpasti, a da Bog to ne zna. Naime, velika je opasnost da se ljudi, pa i kršćani, u povijesnim zbivanjima vlastitog života, a onda i života drugih ljudi i napose u povijesnim događajima izgube. Prepuštaju se nagađanjima, pogađanjima, predviđanjima, što po sebi nije zlo ali u nekim trenucima vlastitog života i u nekim događajima povijesti treba prepoznati direktnu prisutnost Božje Providnosti koju priznajemo i ispovijedamo.
Jednako tako kršćani čvrsto vjeruju da je naša Crkva utemeljena od Isusa Krista. On je temelj Crkve koju oko njegova imena i njegove nauke i njegovih Otajstava okuplja Duh Sveti na slavu Boga Oca. Crkva je u biti Božje djelo. Ona je prisutnost Krista u povijesti koji trajno živi u Crkvi – svom Mističnom Tijelu. Postoji opasnost da se Crkvu promatra samo pojavno, to jest onim čime se ona »da vidjeti« na prvi pogled, a da se ne prodre u bit. Bit Crkve nije njena pojavnost nego Otajstvo njenoga života i snaga Duha Svetoga koji po Crkvi i u Crkvi djeluje i mijenja čovjeka. Crkvu, dakle, treba promatrati kao otajstvenu stvarnost a ne tek kao pojavnu i povijesnu činjenicu. Tako je pošteno. Stoga kršćani trebaju otkloniti ona tumačenja svoje crkvenosti koja se zaključuju bez dovoljnog poznavanja biti kršćanstva. No, nikada kršćani ne bi smjeli zaboraviti da se kršćanima prepoznaju po svojim djelima, kao što Isus reče: Po tome će znati da ste moji učenici ako budete imali ljubav među sobom. Ili na drugom mjestu: Po djelima ćete ih njihovim prepoznati.
DOKAZ BOŽJE PRISUTNOSTI: Sada se nalazimo u jednom povijesnom trenutku. Povijesnom trenutku za čovječanstvo, a jednom od najvećih povijesnih trenutaka za Crkvu. Opraštamo se naime od Svetoga Oca Ivana Pavla II. koji je Crkvi »predsjedao u ljubavi« nepunih 27 godina. I sada je potrebno u času oproštaja, kada su oči cijeloga svijeta, i ne samo kršćanskoga, uprte u mjesto događanja njegova života, rada, patnje, smrti i pokopa, biti svjestan onih načela koje sam gore spomenuo.
Naime, djelo, poslanje, služenje i život Ivana Pavla II. može se razumjeti samo ako se vjeruje u Gospodara povijesti i njegovu Providnost i ako se vjeruje u Otajstvenost Crkve i njeno poslanje snagom Duha Svetoga. Ne znači to da otklanjamo prosudbe, razmišljanja, pa i sudove o životu, radu i ulozi Ivana Pavla II. u povijesti čovječanstva, pa i u samoj Crkvi. Živio je i djelovao javno, stoga je njegovo djelo podvrgnuto sudu javnosti i ne samo kršćanske. Zakoračio je velikim koracima u povijest čovječanstva i učinio čak »zaokret« u toj povijesti i označio prijelaz Milenija, ali mi kršćani želimo vidjeti njegovu ulogu i služenje Crkvi i čovječanstvu kao dar providnosti i Otajstvo Crkve.
Od Ivana Pavla se opraštamo sa dubokim osjećajima zahvalnosti Bogu – Gospodaru povijesti – što je nas učinio dionicima u razdoblju povijesti čovječanstva i Crkve kada smo mogli živjeti sa vremenom i u vremenu Ivana Pavla II.
Zašto? Naprosto zato što je on bio izravni dokaz Božje prisutnosti u povijesti Crkve i čovječanstva. Njegova vertikalna opredijeljenost i vjernost Bogu toliko je uspravna da je postao znak, simbol i putokaz. Ta povezanost s Bogom i zauzetost za Božji svijet i »Božja prava« u svijetu, toliko su velika i značajna da je svakom vjerničkom srcu to svjedočanstvo do herojstva nadahnuće, ohrabrenje i zagovor. Ivan Pavao II. doslovno je bio čovjek Božji – od Boga poslan – da Bogu vodi. Bio je okrenut Isusu Kristu, kao središtu povijesti, kao Kamenu temeljcu, ne samo vjere nego i kršćanske civilizacije. Stoga je nebrojeno puta doviknuo: Ne bojte se otvoriti vrata Kristu. Ili: Krist je jedini Spasitelj svijeta! Te Kristologije je postao glasnik i svjedok. Ta vertikala i opredijeljenost za Krista je vjernička dimenzija Pape posve uronjenog u Otajstvo Raspetoga i Uskrsloga Gospodina. Iz te vjere i uronjenosti u otajstvo Krista izvire njegova najjače izražena kršćanska antropologija, a to je da je sav živio za čovjeka. Za čovječanstvo. Stoga je mogao biti malen s malenima, mlad s mladima, siromah sa siromašnima, bolestan sa bolesnima, umirati pred očima čovječanstva i radovati se smrti kao susretu u Očevoj kući. Tako je u svim susretima, u svim govorima mogao biti poput Krista: Čovjek za druge.
U ZNAKU KRIŽA: Ivan Pavao II. nedvosmisleno je dakle, označio povijest vertikalom i horizontalom u čijem je središtu susret Boga i čovjeka – ili obnova Bogolikog čovjeka – to je njegova teologija i to je njegov život, a ta teologija i život čini znak križa. U tom znaku je živio, svjedočio, umro i sada molimo za njegovu proslavu u vječnosti. Vjerničkim srcem se, dakle, ovih dana sabire cijeli kršćanski svijet da prodre u to otajstvo Božje prisutnosti u djelu Ivana Pavla II. i vjernosti Bogu istoga Pape, čije je geslo Marijansko »Sav Tvoj«, što onda uključuje uvijek i Marijanski stav prema svim događanjima, a to je: Neka mi bude po riječi Tvojoj! – Fiat! Tek tako možemo razumjeti sve one »rekorde« koje je »probio« Ivan Pavao II. kao Papa najvećeg moralnog autoriteta, nesalomive radinosti, izvanredne odlučnosti i jasnoće, dijaloga, ekumenizma, prijateljstva, susreta i neumornog rada. Uistinu vjerujemo da će jednoga dana njegovo ime povijest označiti naslovom Veliki.
Dok je u našim rukama ovaj naš list, njega polažu u grobnice Vatikanske Bazilike. Njegovo tijelo odlazi čekati dan Uskrsnuća, a njegova duša neka bude uronjena u Božje Lice dok nama ostaje još dugo, dapače stalno, slijediti njegov primjer, slušati njegovu nauku i moliti njegov zagovor.
g
