Arhiv tekstova

Slavljenje Boga kroz narodne običaje bunjevačkih Hrvata

Narod, kao skupinu ljudi određene veličine, povezuje u jednu cjelinu teritorij, jezik, kultura… Po tim osobinama određeni narod biva prepoznatljiv među ostalim narodima. Iste ili slične osobine, veze su koje ih okupljaju, ujedinjuju, raduju. Suživot određenog naroda razvije unutar sebe određeni stil života, te tako postaje kulturna pojava koja nastaje po tjelesnom i umnom radu istih. Tu spadaju narodni običaji, pučka pobožnost, književnost, umjetnost, glazba i slično. Po postizanje svega toga, potrebno je mnogo vremena, puno truda.
    Čovjek nažalost ne zna cijeniti ono što ima, nego tek kada to izgubi postaje svjestan koliko je osiromašen. Nešto slično susrećemo i u narodnom pučkom životu. Žeđ za novim iskustvima mnoge je zavela, te su jednostavno prihvatili ono novo, a bez razmišljanja odbacili ono staro. Pučka pobožnost, u koju su se stoljećima s mnogo truda ugrađivale plemenite vrijednosti, odražavala je duhovno bogatstvo jednog naroda. Ono što je dugo vremena stvarano i u što je uloženo mnogo truda zahtijeva poštivanje i ispravno vrednovanje. Ono ima svoju cijenu.
IZRIČAJ NARODNOG BIĆA: U narodnim običajima susrećemo bogatstvo raznolikih sadržaja. Stoljećima njegovana i ljubomorno čuvana vlastitost narodnog življenja nastojala se izraziti, koliko joj je to bilo moguće, upravo u narodnim običajima. U prošlim se stoljećima s više ljubavi i strpljenja pridonosilo oblikovanju i življenju običaja, nego što je to slučaj danas. Taj je mentalitet, nažalost, iščeznuo prodorom naglog razvoja u svim područjima. Narodni običaji ukorjenjuju osobu u povijest vlastitog naroda. Življenjem i njegovanjem narodnih običaja pojedinac, kao i zajednica, čuvaju vlastita obilježja koja izražavaju njihovu povijest i bogatstvo.
    Želimo li živjeti u ljubavi s drugim narodima, moramo dobro poznavati vlastitu povijest i njezine vrijednosti. Tek ćemo tako moći ispravno i dovoljno dobro znati poštivati tuđe. Vlastiti narodni običaji mogu nam mnogo pomoći u međusobnom obogaćivanju, jer su oni izričaj našega narodnog bića.
     Vjerski je život bio trajno ishodište zadovoljstva i smirenosti, te je ujedno i stoljetno nadahnuće narodnom životu. Pokušavalo se izreći vlastito doživljavanje vjere na jedan originalan način koji će odgovarati potrebama i mentalitetu naroda.
OBIČAJI UKORIJENJENI NA RELIGIOZNIM TEMELJIMA: Od vremena kada su franjevci Bosne Srebrene doveli veću skupinu hercegovačkih Hrvata u bačke krajeve pa sve do danas, Crkva i kultura toga naroda nisu se prestale međusobno upotpunjavati i uzajamno obogaćivati. Ono što u susretu s tim narodom zadivljuje i iznenađuje jest bogatstvo narodnih običaja vezanih uz stoljetni život na podunavskoj ravni. Odraz je to kulture toga podneblja. Svi su ti običaji uglavnom ukorijenjeni na religioznim temeljima te su vezani uz značajne crkvene datume. Valja spomenuti i to da, osim onih običaja koji su vezani uz blagdane, ima vrlo malo onih koji su utkani u život svagdašnjice Hrvata u Bačkoj. U životu Hrvata-Bunjevaca vjera je bila jedina sigurnost koja im je davala poticaje na ustrajnost unatoč svim povijesnim neugodnostima. Tako je vjera u povijesti bačkih Hrvata ostavila neizbrisive tragove u narodnom životu i običajima. Vjera u narodu najzaslužnija je za bogatstvo i očuvanost blaga koje susrećemo u običajima Bunjevaca. Stoga je logično zaključiti zašto su običaji Hrvata-Bunjevaca tako nerastavljivo vezani uz crkvene svetkovine i blagdane! Proanaliziramo li svaki narodni običaj Hrvata-Bunjevaca, moći ćemo svugdje naći vezu s vjerom u Boga ili barem s crkvenom, liturgijskom godinom. Sjetimo se betlemara, vašanga, polivača, kraljica, dužijance i drugih običaja koji su izravno vezani sa nekim crkvenim blagdanom. Ovdje se može pribrojiti čak i prelo, koje na prvi pogled ne pokazuje vezu s vjerom, ali je ono čvrsto vezano uz liturgijsku godinu (poklade), ili točnije uz blagdan Prikazanja Gospodinova (Marin). Važno je upozoriti da se vrijeme brojilo i mjerilo prema crkvenim blagdanima, a to potvrđuje da je utjecaj crkvenih blagdana općenito imao golemo značenje u bunjevačkom životu.
VJERSKO UVJERENJE OČITOVANO NAČINOM ŽIVLJENJA: Bogatstvo bačkog, ravničarskog kraja kao da je potaklo stanovnike ovog podneblja da izgradi još veće blago za jedan narod. Bunjevački se Hrvati nisu stidjeli svoga vjerskog uvjerenja i to su očitovali svojim načinom življenja. Crkveni blagdani zauzimaju središnje mjesto u njihovu životu te su stoga, kako smo vidjeli, uz njih vezali mnoge svoje narodne običaje. Crkva nastavlja svoj dijalog s kulturom, osobito onim njezinim dijelom koji je nastao pod njezinim utjecajem ili čak unutar nje. To danas zovemo kulturom, književnošću, glazbom, umjetnošću religiozne inspiracije ili nadahnuća s druge strane. Crkva je pozvana da sve ove elemente zapazi i da im otvori mogućnosti da oni dođu do punog izražaja. U povijesti bunjevačkih Hrvata bilježimo i svijetle momente kada je Crkva odigrala bitnu ulogu u očuvanju hrvatskog identiteta u svakom
smislu.
    Narodni i vjerski preporod Hrvati u Bačkoj zahvaljuju svojem velikom biskupu i rodoljubu Ivanu Antunoviću (1815.-1888.). U ono vrijeme u Bačkoj, unatoč plodne ravnice, zavladalo je veliko siromaštvo. Ugroženost naroda bila je više nego očita. Kao dobri pastir svoga stada, biskup Antunović dao se na veliki posao. Prvotni cilj mu je bio ukorijeniti u vlastiti narod svjesno, odgovorno i življeno kršćanstvo. Po tom pitanju bio je osjetljiv. Znao je uočiti nutarnje dimenzije i neprijeporne vrijednosti svoga naroda, te se dao spremno na pomoć izbjegavanja opasnosti i zastranjenja u narodnom preporodu. Vjerovao je da, ako se povjereni mu narod dobro usmjeri, pučka religioznost može sve više biti istinski susret s Bogom u Isusu Kristu. Čovjek jedino s Bogom može napredovati, biti sretan i imati blagostanje.
    Vrijednost narodnih običaja ne očituje se samo teoretskim pisanjem i raspravljanjem o njima već i stvarnim življenjem. Biskupu Ivanu Antunoviću je to bilo jasno. O mnogim običajima malo se pisalo, a stoljećima su se održavali. Biskup Antunović uložio je mnogo truda obilazeći znamenite narodne vođe želeći tako potaknuti narod na čuvanje vrijednosti svojih običaja.
PROCES SAZRIJEVANJA ZAHTIJEVA DOVOLJNO VREMENA: No, biskup Antunović, kao i njegovi sljedbenici, odradili su svoj narodno-vjerski preporod. Na nama je da, nastavljajući njegovim (pa i njihovim) stopama, odradimo svoj dio povijesti. Biti ponosan na svoju prošlost, biti ponosan na svoju kulturu, narodne običaje, kao i na svoju povijest, nije naša dovoljna aktivnost. Kariku u ovome nizu ne smijemo nikako prekinuti ili oslabiti, jer će nas generacije koje dolaze iza nas proklinjati i optuživati za nerad i mlakost na narodnom, vjerskom i svakom drugom polju. Isto tako, opasnost je biti umišljen da svoj posao obavljamo najsavjesnije, a istinski ne proanalizirati svoje postupke, siguran je put u propast.
    Kako valjano i pošteno odraditi svoju ulogu u ovo naše vrijeme na poljima rada o kojima govorimo? Puno je stvari na koje treba paziti. Najprije treba reći da nosioci vrijednosti jednoga naroda moraju biti ljudi provjerenih vrlina. Pored toga, važan je timski rad. U protivnom, rad pod nečijom direktivom sliči na određeni oblik robovlasništva. Vremenom, kada takav rad doživi svoj sigurni slom, svi suradnici takvoga vođe, trebali bi gorko zaplakati nad sobom (ako im je savjest tada još ispravna), jer bijahu učenici ovoga čovjeka.
   Nadalje, vrlo je važno raditi bez osobnih interesa. Raditi za osobnu karijeru, raditi za privatnu dobit i slično… porazno je kako za cijeli narod, tako i za samu osobu. Ljubav nikada u sebi ne smije sadržavati niti trunčice egoizma. Unaprijed zacrtati sebi cilj da se podigne vlastiti spomenik kao trajni zapis budućim generacijama, pogrešan je stil rada. Na prvome mjestu treba biti dobrobit cijeloga naroda, a onda će se iz ploda toga rada zajedno s ostvarenom vrijednošću izdići velikani istoga roda. Po plodovima će se svojim prepoznati! No, proces sazrijevanja zahtijeva dovoljno vremena. Nikada se o kvaliteti plodu ne govori ranije, niti je to potrebno reklamirati unaprijed. Trajne vrijednosti se prepoznaju same po sebi, te kad-tad isplivaju na površinu. Diviti se tek sagrađenoj građevini na pijesku, besmisleno je, jer se kasnije i sam sram pokaže pred velikom ruševinom.
    Iz povijesti vidimo da su prave vrijednosti bile one koje su bile nošene kroz povijest. Zadaća nam je otkrivati prave vrijednosti, oko njih se zabaviti, pronalaziti putove za njihovo produženje, te moliti Boga da nas oslobodi od nemara za Njegova nadahnuća.                                                 g