Arhiv tekstova
U potrazi za izgubljenom komunikacijom
Viktor Juriga je rođen 1975. godine u Subotici. Osnovnu školu je završio, a srednju građevinsku – grafički smjer, (zvanje tehničara sloga), započeo u Subotici. Nakon treće godine školovanja u septembru 1993. godine odlazi u SAD, gdje je u Clevelandu (država Ohio), pohađao četvrti razred gimnazije, a potom u istom gradu upisao i završio višu školu (college) za primijenjeno poslovanje u oblasti grafičkog dizajna. Danas živi i radi u Subotici. Član je Udruženja primijenjenih umjetnika i dizajnera Vojvodine (UPUIDV).
4Vašu mladost je na neki način obilježio odlazak u Ameriku?
Otišao sam u Ameriku jer sam imao tu mogućnost. Tamo sam završio srednju školu. Poslije toga jedno ljeto sam radio da bih zaradio za daljnje školovanje, a dobio sam i stipendiju od firme »American Greetings«. Ciljao sam na neke škole koje su vrh u oblasti dizajna, ali su te škole stranim studentima izuzetno skupe. Iz financijskih razloga sam ostao u gradu Clevelandu jer sam tamo živio kod rođaka.
4Kako ste odabrali baš dizajn?
Meni je najveća ljubav bila glazba i pomalo mi je sada drago da nisam slušao svoje srce, jer tko zna onda što bih danas radio. Pri upisu u srednju školu za gimnaziju nisam imao dovoljno bodova, upisivanje za grafičara je bilo neka vrsta kompromisa, bilo je najbliže nekom mom senzibilitetu. Još u petom osnovne sam saznao za termin dizajna i to mi se odmah svidjelo – primijenjena umjetnost, a ne puka, utopijska…
Nije ni fotografija, ni ilustracija već spoj te tri grane, što me privuklo. To se tada zvalo idejno rješenje. Upisavši tu školu, mislio sam da će biti više teorijskog izučavanja na tu temu, ali sam se susreo ponajviše s tehničkom stranom. Ali danas mi takvo znanje predstavlja vrlo dobru podlogu, temelj o grafici i tehnologiji štampe, te se tako osjećam mnogo opuštenije i slobodnije u komunikaciji prilikom realizacije nekog projekta.
4Poznato je da danas nema dizajna bez uporabe nezaobilaznih kompjutorskih sredstava. Kada ste se upoznali s radom na računalu?
Godine 1994., kada sam upisao college, personalni kompjutori su i u Americi bili novina. Bilo je nekih ljudi koji su i prije tako radili, ali to nije bilo zastupljeno ni približno kao danas. Internet se tek razvijao, nije bilo toliko sajtova kao danas. Uhvatio sam taj prvi korak, iako me računala nikada nisu posebno interesirala, ali sam morao to prihvatiti zbog profesionalnog razvoja. Znam da su i neki ljudi u Srbiji još tada počeli s ovakvom vrstom rada.
4Koliki je utjecaj Vašeg oca u profesionalnom smislu na Vas, s obzirom na činjenicu da je on poznati subotički fotograf (Augustin Juriga)?
Nema nekakvog direktnog utjecaja. On mi je uvijek bio nekako prebrz, zahtijevao je jedan izuzetan tempo, koji ja jednostavno nisam mogao pratiti. Naravno, volio sam vidjeti njegove fotografije, ali nikada to nisam smatrao nekakvim presudnim utjecajem.
4Što ste radili nakon svršetka školovanja?
Nakon svršetka studija slijedio je pripravnički rad. Zaposlio sam se u »Premier Media Group«. To je bila velika firma, ali suviše komercijalna za moje afinitete. Njihov osnovni motiv je bio novac, nije ih zanimala neka dublja poruka. A i cijeli američki sustav obrazovanja je takav da te uči da »praviš« novac. Nastojao sam da se što više trudim, »krao« sam zanat od drugih ljudi, ostajao duže na poslu… Onda je došao moment da mi je istekla viza, te sam se morao vratiti natrag na služenje vojnog roka. Sjećam se, kada sam se vraćao u Suboticu sa Surčina, promatrajući okolicu, kako sam doživljavao ove prostore kao vrlo plodno tlo za dizajn, jer je sve staro i neatraktivno. Mislio sam, ako redizajniram samo svaki deseti logo, ja ću se obogatiti. Poslije samo dva tjedna sam otišao u vojsku i shvatio da se stvari neće tako brzo mijenjati.
4Po povratku iz vojske otpočeli ste s radom u obiteljskom studiju »Foto Juriga design«. Koje biste radove iz tog perioda, praktički s početka karijere, istaknuli?
Dobar motiv mi je bio raditi s ocem. Suradnjom sam od njega preuzeo znanja iz tradicionalnijih tehnika, a istovremeno pomogao i njemu da suvremenije vidi svijet dizajna. Uspio sam preko njega ostvariti kontakte i dizajnirali smo nekoliko reklama, kataloga i knjiga. Kao prvi veliki projekt radili smo omot za CD Subotičkog tamburaškog orkestra s novosadskim dizajnerom Raletom Radisavljevićem. Kreirali smo baš onako kako bi se, po mom mišljenju i trebalo raditi. Bez žurbe i ishitrenosti, s dovoljnim budžetom i velikom kreativnom slobodom. Slobodno vrijeme sam koristio za stvaranje svojih autorskih radova.
4Jeste li imali neke izložbe Vaših autorskih radova do sada?
Primljen sam u Udruženje primijenjenih umjetnika i dizajnera Vojvodine 1999. godine, što mi je bio na neki način i uvjet za daljnji rad. Kao njihov član imao sam prijamnu skupnu izložbu i svake godine sam izlagao na redovitim izložbama Udruženja u Novom Sadu koje bi potom bile izlagane u Subotici i Zrenjaninu. Prvu samostalnu izložbu sam imao 2001. u subotičkom kafeu »Yu fest«, gdje sam kasnije izlagao i u sklopu manifestacije »Buđenje« 2003. godine.
4Odakle crpite inspiraciju za svoje radove?
Najviše volim putovati i posjećivati izložbene prostore te tamo upijati informacije. Pokraj toga, tu su i specijalizirani časopisi i radionice. Treba se kretati, biti hrabar, gledati tuđe radove i učiti. Naravno, i ostale umjetnosti djeluju na mene – film, književnost, posebice glazba zbog svoje apstraktnosti.
4Postoje li autori iz svijeta dizajna koji su Vam, na neki način, uzori?
David Carsson, umjetnički direktor magazina »Raygun«, je po mom mišljenju jedan od najznačajnijih autora. Također Oliver Vaughn, koji je dizajnirao omote za ploče nekih izvođača na britanskoj diskografskoj etiketi 4AD. Format i oblik ploče odlična su podloga za dizajnersku kreaciju. Ovi dva autora su toliko jaka da su uspjeli nametnuti svoju estetiku, dok u ovdašnjim prilikama nema toliko individua, više su poznati dizajnerski timovi. Iz svijeta, uvjetno rečeno, klasičnih umjetnosti inspiriraju me djela američkog pop-artista Roya Lichtensteina.
4U kom smjeru se trenutačno kreće Vaš autorski rad?
Za mene su i svakodnevne aktivnosti neka vrsta rada. Iz tog ugla, moglo bi se reći, da ja stalno radim na sebi, ali jednostavno ne stižem da te svoje ideje sprovedem jer zahtijevaju vrijeme, koncentraciju i određeno raspoloženje. Bitno je i isključiti se iz poslovnog okruženja, ali je stvarati nemoguće na silu. Što se tiče neke nove autorske izložbe i mog aktualnog autorskog rada, ne bih ništa prognozirao, jer što duže radim, sve sam kritičniji prema sebi. Što se tiče mog angažmana (in house designer) u »Next«-u, to je timski rad, tu je sve mnogo jednostavnije. Trudim se da proizvodu dam neku osobnost, da ne liči na nešto drugo, zatim da bude što trajniji tj. da ne zastari brzo u domeni dizajna.
4Kako gledate na odnos umjetnosti i primijenjene umjetnosti? Je li dizajn sam po sebi umjetnost?
Smatram da nisam u dovoljnoj mjeri kompetentan suditi o ovom pitanju. Umjetnost osobno smatram najboljim načinom za izražavanje svojeg unutarnjeg stava i pogleda na svijet, komunikacije s ljudima i samim sobom. Neki umjetnici vole biti šokantni, neki vole uljepšati ili nasmijati svijet…
4Zakonitosti u dizajnu, najsažetije rečeno?
»Less is more«, odnosno manje je više. Pojednostaviti, da bude čitko svima, prepoznatljivo i da sadrži jaku poruku.
4Za kraj, što biste poručili nekoj mladoj osobi – dizajneru početniku ili onom koji bi se želio baviti dizajnom?
Preporučio bih im da što više komuniciraju. Da se raspituju i promoviraju svoje ideje. Danas su ljudi previše zauzeti svojim poslovima i nemaju vremena obraćati po- zornost na neke drugačije sadržaje. Konkretno smo i mi sami umjetnici slabo povezani, nema mnogo komunikacije, a mislim da bi to trebalo biti drugačije. g
