Arhiv tekstova

Mercury Rev – »The Secret Migration« V2, 2005.

Nakon što je sredinom devedesetih skupina Mercury Rev ušla u krizni period i ostala bez pjevača Davida Bakera, ona se ubrzo uspjela konsolidirati i s novim liderom, trenutačnim pjevačem Jonathanom Donahueom, već 1998. albumom »Deserter’s Songs«, otpočeti rad na nekoj vrsti neformalne trilogije, koju preko ostvarenja »All Is Dream« iz 2001., okončava aktualnim uratkom »The Secret Migration«. Novi album je emotivno manje složen i dramatičan, manje usmjeren činu katarze od, do nebesa uzdizanog prethodnika, »All Is Dream«. Ipak, dobar dio »The Secret Migrationa«, građen je na identičnim temeljima.
    Zvuk skupine je ponovno bogat, grandiozan, svaki valer stereo zvučne slike stoji u idealnom odnosu prema cjelini, a za takvo što je iznova zahvalan Dave Fridmann, nekadašnji član, a trenutačno stalni snimatelj i producent benda. Album otvara prezentiranje pripovjedačke niti cijelog albuma, pjesma »Secret For a Song«, čiji puls nagovještava kolosalne epove iz svijeta između jave i sna, neku vrstu »Harry Pottera u zemlji alternativne glazbe«. Naravno, za one malo starije. Bajkovitost pjesama sjajna je preporuka za potencijalne slušatelje ovog albuma. Nisu li dovoljan dokaz bajkovitosti njihove glazbe i naslovi nekih od pjesama – »Black Forest (Lorelai) », »Vermilion« ili »The Climbing Rose«… Umetnut u jezgro lepršave psihodelije, album zrači i prostire se jednostavnim ritmovima (od prostornosti »In A Funny Way« do galopirajućih »Arise« i »In The Wilderness«), a na sličnom je putu također i u kratkim eteričnim temama »Moving On« i »Down Poured The Heavens«. Precizne melodijske strukture, bas i klavirske dionice, aranžmanski čine scenografiju za čudesne priče koje oživljava Donahueov falset.
    Šesti album neće promijeniti mnogo toga u karijeri Mercurya Reva, prvobitno time što su napravili jednu manje pretencioznu, ali i pokraj toga, ozbiljnu ploču, čiji karakter možda neće u potpunosti zadovoljiti njihove najstrastvenije fanove. Mercury Rev su već odavno sinonim za kvalitetu, i uz Flaming Lips, Wilco i R. E. M. nositelji sna i njegovo ostvarenje – sna o cosmic american musicu. Možda im je baš takav status dozvolio da se »malo više« opuste i sasvim spontano »tajnovito presele« u ovakvo glazbeno ostvarivanje.
D. B. P.