Arhiv tekstova
Ono što je normalno za druge, trebalo bi biti i za nas
Pred roditelje, koji imaju dijete za polazak u školu, postavljaju se mnoge dileme, a posebice se postavljaju mnoga pitanja kada je riječ o onima koji žele upisati dijete u hrvatske odjele. Ta su pitanja razumljiva, prihvatljiva i shvatljiva. Od njih u dobroj mjeri ovisi uspjeh njihovog djeteta, a imajući u vidu dob djeteta, roditelji preuzimaju cjelokupnu odgovornost. Mnoge od tih dilema su opravdane, ali ima i onih koje su kvazi dileme odnosno jesu neke »vječne istine« koje i nisu nikada bile istine. Mnogo je u životu pretpostavki koje smo prihvatili kao točne, a one se kasnije pokazuju kao netočne.
U ovom napisu pokušat ćemo odgovoriti na neka od tih pitanja. Neki od ponuđenih odgovora zasigurno neće biti sukladni s našim dosadašnjim razmišljanjima ili pogledima u odnosu na upis djece u školu. Naravno, ona su ovdje samo izložena, a na vama je jedino da izaberete ono što mislite da je najbolje za vas i vaše dijete. O tome se niti može, niti treba raspravljati. Preuzmite samo ono što vam se čini prihvatljivim i shvatljivim.
HOĆEMO LI RAZDVAJATI DJECU AKO IDU U HRVATSKE ODJELE?: Prva stvar koja se često nameće je – zašto razdvajati djecu? Do sada su svi išli zajedno u vrtić, pa zašto ne bi i nadalje. Srećom, priroda i Bog se postaraše da je neko dijete muško a drugo žensko, neko svjetlije a drugo tamnije boje, neko više a drugo manje pametno, neko više a drugo niže i tako u nedogled.
Doista, u svijetu nema dva djeteta identična – slična da, ali ista ne. Nije li to bogatstvo raznovrsnosti. Kako bi svijet izgledao kada bi svi bili isti? Koje li dosade i monotonije! Htjeli mi to ili ne priznati sebi i drugima mi smo već od rođenja različiti po mnogo čemu. I život nam je doista različit. Netko voli jedno, a drugi sasvim nešto drugo. I sreća je da je to tako. Zar nisu vođeni mnogi ratovi, jer su neki mislili da svi trebamo biti isti? Što bi bilo kada bismo svi voljeli jednu istu djevojku? Po svemu ovom sudeći ovo ne bi smio biti bitan čimbenik za upis ili ne u hrvatske odjele. Nije li netko davno rekao: Tuđe poštuj, a sa svojim se diči. Nismo mi zaslužni što smo rođeni kao muško ili žensko, s takvim temperamentom ili karakterom, ove ili one nacije. Kada smo već rođeni takvi kakvi jesmo, logično je da to prihvatimo kao činjenicu. Svatko ima neke svoje »tajne adute«. Svakoga je Bog za nešto stvorio. Ne tražimo mi ništa što nam ne pripada po svim pozitivnim propisima ove države i po međunarodnim standardima. Zašto bi nas drugi iz tih razloga gledali poprijeko? Moguće je da će nas zbog toga i više cijeniti i poštivati?!
To što tražimo za sebe priznajemo i drugima. Dosadašnja iskustva pokazuju da je istinita ona izreka: Svako čudo za tri dana. Zar svi ne prihvaćamo da je normalno da Mađari idu u škole na mađarskom jeziku ili djeca neke druge manjine na svom? Ako je tako, a činjenice govore da je tako, zašto nije prirodno da i Hrvati mogu i žele pohađati nastavu na hrvatskom jeziku? Nije zabranjeno družiti se i nadalje i u školi i izvan škole sa svojim vršnjacima iz ulice, zgrade, susjedstva i sl. Ovdje i jezičnih barijera nema. Možda će se netko zainteresirati za neki naziv na hrvatskom jeziku, može li to biti prilika da nekome nešto pokažemo što mi znamo?! U svijetu se sve više cijene različitosti, a naš grad je jedinstvo različitosti. Ne govorimo li svakodnevno da je to naše bogatstvo?!
KOMBINIRANI ODJELI – NAŠA PREDNOST ILI MANA?: Jedno od pitanja je i pitanje kombiniranih odjela. Sve više ćemo se sretati s kombiniranim odjelima kada je riječ o manjinama, ali ne samo o manjinama. Po svemu sudeći, oni će biti naša stvarnost i vjerni pratilac.
Kada je to tako, pogledajmo malo podrobnije njene implikacije. Naime, javno je mišljenje da kombinirani odjeli nisu dobri za učenike. Je li to baš sve tako? Činjenica je da tradicionalni nastavni sustav poznaje razrede po godištima, ali je činjenica da svakim danom ta i takva nastava ima sve više kritičara i opravdanih kritika. Nije li ta i takva škola izvankontekstualna, izolirana i neživotna sredina?! Mnogo puta škola je bila zatvorena u nestvarni mikrokozmos, nešto što je učenicima udaljeno, što nisu čuli i što neće nikada vidjeti. Nije li sve više primjedbi da škola nije u dovoljnoj svezi sa životom?
Točno je da se takvi razredi preferiraju od strane države. To se prvenstveno radi zbog financijske pozadine. Kombinirani odjeli po svojoj naravi iziskuju manji broj učenika, a to su za državu novi troškovi. Poznati su u svijetu Montessori škola i vrtić koji preferiraju kombinirane odjele, odnosno skupine različite dobi. U svijetu i kod nas sve više se preporučuju mješovite skupine u vrtićima. Jedan od razloga jest upravo životnost. Nije li točno da se sva djeca iste dobi međusobno mogu više razlikovati od djece različite dobi?! Nije li istina da se djeca u životu druže po različitim kriterijima i da dob nije od presudnog značenja?!
Svatko od nas zna da razne vještine nemaju veze bitne s dobi. Sjetimo se samo glazbenih ili likovnih sposobnosti. U svijetu je prisutna sintagma »pedagogija uspjeha za sve« ili kvalitetno obrazovanje za sve. To znači da se za svakog učenika planira napredovanje u odnosu na njegove psihofizičke mogućnosti. Učenikovo napredovanje se prati, prije svega, u odnosu na njegovo inicijalno stanje i osobne mogućnosti. Suvremena škola mora upravo biti takva, ako želi biti po mjeri djeteta. Obitelji koje imaju više djece znaju kako može biti pozitivno ozračje za djecu različita dob, kada je riječ o obrazovanju. Mogu li tada starija djeca pomoći mlađoj djeci i mogu li mlađa djeca lakše prihvaćati i učiti od starije u mnogim segmentima od nas odraslih?! Njihova razina razmišljanja je sličnija i prirodnija.
Osobno sam mišljenja da je kombinirana nastava najproblematičnija iz vizure nastavnika. On tada, htio ili ne, mora predviđati individualnu ili još bolje individualiziranu nastavu, a to upravo znači pratiti svako dijete, znati njegove mogućnosti i razvijati najviše ono u čemu je učenik uspješan (pozitivna orijentacija). Istodobno nastavniku, koji radi u kombiniranom odjelu, jasno je da se ta i takva ulaganja višestruko vraćaju. Tada nema »praznog« hoda, nema problema s disciplinom, jer nedisciplina je siguran znak da učenici nisu zadovoljni sadržajima, odnosno da je učitelj podcijenio ili precijenio njihove mogućnosti. U kombiniranim odjelima frontalna nastava je najmanje zastupljena, a skupni i individualni rad dobivaju vidno mjesto. Takva nastava je i izvodljiva samo u odjelu s manjim brojem učenika. Ako se učenici naviknu oslanjati na svoje sposobnosti i mogućnosti, lakše će im biti kasnije jer nema bolje pomoći od »samopomoći«. Ovdje otpadaju razlozi da mnogi roditelji rade umjesto djece domaće zadaće, a više nego jasno »protiv« djece. Učitelj ima odličan uvid u stanje učenika i nema potrebe roditelj »uljepšavati« stanje. Ako se sve ovo ima u vidu, onda mnogi razlozi koji nam govore protiv kombinirane nastave padaju u vodu, a mnoge prednosti postaju jasnije, prihvatljivije.
S KOLIKO GODINA UPISATI DIJETE U ŠKOLU?: Jedno od pitanja mnogih roditelja je s koliko godina upisati dijete u prvi razred. Po sada važećim propisima u prvi razred upisuju se djeca koja do početka školske godine (1. IX.) imaju najmanje šest i pol godina, a najviše sedam i pol godina. Konkretno to znači da su roditelji, čija su djeca rođena 1998. godine, odnosno u I. i II. mjesecu 1999. godine, u obvezi prijaviti se u školu. Upisivanje se vrši nakon ispitivanja djeteta od strane pedagoga i psihologa škole, primjenom standarda dobivenih od strane mjerodavnog centra. Pokraj njih u školu se mogu upisati i mlađa djeca, tj. djeca koja do početka školske godine imaju šest do šest i pol godina ili, preciznije, koja su rođena do 31. VIII. 1999. godine. Ova djeca nisu u obvezi, ali mogu uz određene uvjete, odnosno nakon provjere spremnosti djeteta za polazak u školu koju vrši psiholog škole primjenom standarda i postupaka preporučenih od mjerodavnog centra. U postupku ispitivanja djece pred polazak u školu i provjere spremnosti može se preporučiti: roditeljima – odlaganje polaska u školu za godinu dana, ukoliko je dijete mlađe od šest i pol godina u vrijeme polaska u školu; školi – individualizirani rad s učenikom.
Imajući u vidu stalne reforme u školi, neizvjesnost što škola zahtijeva od djeteta, mnogi roditelji su za odlaganje škole, čija su djeca rođena u I. i II. mjesecu 1999. godine, bez obzira na njihovu zrelost za školu. Ta činjenica je iznenađujuće prisutna u Subotici. Moram istaći da sam tijekom svoje prakse do sada zapažao sasvim suprotnu intenciju. Naime, mnogi roditelji su htjeli upisati mlađu djecu u školu i trebalo je dosta truda i takta kako bi im se priopćilo da to za dijete nije poželjno. Kakva stav sada zauzeti? Svi mi, kao roditelji, imamo više manje subjektivno stajalište o svom djetetu i teško možemo biti objektivni. Iz tih razloga u vrtićima i školama postoje kompetentni ljudi koji nam mogu pomoći. Ako je mišljenje odgojitelja, pedagoga i psihologa škole nakon testiranja, da je dijete zrelo za školu, ne vidim nikakva razloga da dijete ne ide u školu. Naravno, ako je njihova preporuka da se odloži škola, to bi trebalo prihvatiti. Neprihvatljivi su apriori zaključci tipa »neka se igra još jednu godinu i tako će mu život biti težak«. Intencija reformirane škole je da djeca sa šest godina idu školu. Naravno, pitanje s koliko godina ići u školu izolirano je prilično besmisleno. Pravo je pitanje u kakvu školu, a ne s koliko godina. Ova konfuzija je dobrim dijelom rezultat zbrke u školstvu i još više u Ministarstvu prosvjete i sporta.
U KOJU ŠKOLU UPISATI I ŠTO DALJE?: Praksa je pokazala, a to moramo svi poštivati i cijeniti, da roditelji najradije upisuju dijete u mjestu stanovanja, odnosno u školu koja mu je najbliža. Razlozi su mnogobrojni, a prije svega odnose se na sigurnost djeteta, imajući u vidu njegovu dob. To se odnosi i na grad i na prigradska naselja. Naravno, kako je za sve potrebito vrijeme, u nekim školama je upis djece manji od željenog ili do broja koji je dostatan za formiranje »čistih« razreda. To država akceptira kao činjenicu i prihvaća formiranje odjela s manjim brojem učenika. Iz toga sasvim proizlazi da će kasnije ti odjeli biti kombinirani. Takva praksa je manje više prisutna u svim školama i zasigurno će biti još dugo u nižim razredima osnovne škole. Broj učitelja, koji bi htjeli raditi u ovim odjelima, je svakim danom sve veći, a to se istodobno odnosi i na njihovo doeduciranje u pogledu hrvatskog jezika, tako da tu niti ima niti će biti problema. Ta činjenica treba veseliti roditelje.
Što će biti s višim razredima osnovne škole? Postavlja se pitanje hoće li svaka škola u gradu nastaviti s hrvatskim odjelima u višim razredima. Gotovo je sigurno da će tu doći do određenog sažimanja. Treba imati u vidu da bi prvotno trebalo voditi računa o kvaliteti kadra koji će izvoditi nastavu u višim razredima osnovne škole. Odgovorno tvrdim da ima dovoljno stručnog i kvalitetnog kadra koji je spreman raditi u hrvatskim odjelima. Niti jedan predmet neće predavati osobe koje nisu stručne, a činjenica je da se mnogi bazični predmeti u osnovnim školama Subotice predaju od strane nestručnih nastavnika. Za sve učenike u gradu, koji budu morali putovati u neku drugu školu, bit će osigurana besplatna karta ili će biti osiguran prijevoz. Treba imati u vidu da to nisu više učenici sa šest i pol godina. Ne bi li trebala biti naša briga prije svega kvaliteta obrazovanja?! Ne idu li učenici na razne aktivnosti u grad, kao što su balet, engleski, klizanje, folklor i sl.?! Nije li onda normalno da je i ovdje potreban određen napor i trud? Za sve što ima određenu kvalitetu treba i platiti određenu cijenu.
Što nakon osnovne škole? Gotovo je sigurno da će u Subotici postojati gimnazija na hrvatskom jeziku i da je to stvar o kojoj se već sada treba voditi računa. Tu bi se kompletna nastava odvijala na hrvatskom jeziku. Što je s ostalim srednjim školama? Teško je očekivati veliki broj zainteresiranih učenika za nastavu na hrvatskom u svim srednjim školama. Tu se pojavljuju dva modela kao moguća i prihvatljiva. Prvi model bi podrazumijevao da se društvena skupina nastavnih predmeta izvodi na hrvatskom jeziku (povijest, hrvatski jezik, zemljopis, likovni i glazbeni odgoj), a prirodna na srpskom.
Prijemni za srednju školu, ako i dalje ostane, za sve učenike koji su pohađali hrvatske odjele, bio bi na hrvatskom jeziku. Za one učenike, koji su slušali nastavu na srpskom jeziku, ostaje mogućnost prelaska na nastavu na hrvatskom jeziku bilo kada tijekom obrazovanja ili na izučavanje hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture (povijest, hrvatski jezik, zemljopis, glazbena i likovna kultura). To bi bio drugi model obrazovanja.
Nakon završetka srednjeg obrazovanja očekujemo da će se učenici s lakoćom moći upisivati na studije i u Srbiji i u Hrvatskoj. Mi želimo da nastava na hrvatskom jeziku bude bar jednake kvalitete u odnosu na nastavu na srpskom jeziku. Naše prednosti bi trebale biti entuzijazam i kvaliteta nastavnog osoblja, udžbenici i manji broj učenika u odjelima.
Da bi sve ovo postao život i stvarnost, trebaju se stvarati i drugi preduvjeti. To se prije svega odnosi na pitanja glede informiranja. Dječji list »Hrcko«, TV emisije za djecu, radio emisije i sl. Naravno, ne treba zanemariti i susrete s vršnjacima iz Hrvatske, posjet Hrvatskoj i sve u cilju korištenja hrvatskog jezika u svakodnevnom govoru, a ne samo u školi.
Treba imati u vidu da upis učenika u hrvatske odjele preporučamo u Subotici prije svega, a htjeli bismo da se slične pretpostavke osiguraju i u općinama Sombor i Apatin. Za sada je iluzorno govoriti o pohađanju nastave na hrvatskom jeziku u Srijemu ili čak i izučavanja hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture u okviru postojeće škole. Ljudi iz Srijema su artikulirali svoje interese, kada je u pitanju školstvo danas, a to je njegovanje hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture u okviru hrvatskih udruga.
Naravno, mi se nadamo da će postojati obrazovanje na hrvatskom jeziku u okviru višeg i visokog obrazovanja. No za to još ima vremena. U našoj zajednici trebamo vidjeti koje i kakvo više i visoko obrazovanje želimo. Neosporna je činjenica da želimo vertikalnu i horizontalnu povezanost cjelokupnog sustava obrazovanja na hrvatskom jeziku. Mogu li se sve ove navedene stvari i ostvariti? Mi to možemo, mi to trebamo i mi to hoćemo. To je zavjet misli naših predaka, to je imperativ vremena u kojemu živimo. Ta poruka je ognjenim bojama ispisana na zvjezdanom nebu nama i našim generacijama da je i realiziramo. To je naš dug prema precima, a i naša obveza prema budućim pokoljenjima. Potrebno je samo htjeti. g
