Arhiv tekstova
Naše su učiteljice vrlo stručne i sposobne
Petar Vuković, je diplomirao hrvatski jezik i lingvistiku u Zagrebu, a održavanjem radionica iz hrvatskog jezika od velike je pomoći za ovdašnje učiteljice koje u školama drže nastavu na tom jeziku. Osim toga, Vuković je i kompetentni sugovornik o potrebi obrazovanja djece na materinskom jeziku, te o pokušajima da se jedan dijalekt hrvatskog jezika u školama nametne kao tzv. bunjevački jezik.
HR: U posljednjih nekoliko mjeseci održali ste više radionica iz hrvatskog jezika za učiteljice koje u školama drže nastavu na tom jeziku. Kako su radionice izgledale?
S radionicama iz hrvatskog jezika počeli smo u listopadu prošle godine. Budući da smo i sudionici i ja bili ograničeni svojim normalnim radnim vremenom, a ja sam k tomu u Suboticu dolazio iz Zagreba, održavale su se jedanput mjesečno, u petak poslijepodne i u subotu cijeli dan, što je imalo svojih prednosti, jer smo odjedanput mogli obraditi velik dio predviđene materije, ali i nedostataka, jer nas je sve nakon nekog vremena počeo sustizati umor nakupljen tijekom cijelog tjedna. To je međutim uobičajen način održavanja sličnih edukacija i moj je dojam da su naše radionice bile prilično uspješne.
Radionice su bile koncipirane tako da služe ponajprije prosvjetnim radnicima i moram priznati da mi je neobično drago što je Hrvatsko akademsko društvo prepoznalo potrebu za takvim oblikom edukacije učitelja i što je organizaciju primilo u svoje okrilje. Pokazalo se međutim da među sudionicima nisu bili samo oni koji su izravno angažirani u nastavi na hrvatskome, pa čak ni samo prosvjetni radnici, nego i novinari, pravnici, prevoditelji…
Budući da i sam imam iskustvo naknadnog učenja hrvatskoga književnog jezika, pokušao sam u koncipiranju sadržaja radionica polaziti upravo s te osnove i koncentrirati se ponajprije na one stvari za koje mi se činilo da su iz te perspektive najvažnije: na gramatičke, leksičke, stilističke i pravopisne posebnosti hrvatskoga književnog jezika u odnosu na druge novoštokavske književne jezike, ponajprije u odnosu na srpski. Međutim, nisam želio da radionice budu samo lektorske vježbe, nego smo se u svakoj sesiji bavili i jednom od teoretskih tema koje su važne za spoznavanje zašto uopće možemo govoriti o hrvatskom jeziku i što pritom pod tim nazivom točno podrazumijevamo. U prvoj sesiji bavili smo se tako značenjima pojmova »jezik« i »dijalekt« te jezičnim identitetom, odnosno sociolingvističkim kategorijama na osnovu kojih se određuje gdje završava jedan jezik, a počinje drugi. Spomenuli smo pritom i slučajeve koji su po nečem slični današnjim novoštokavskim književnim jezicima (tj. srpskom, hrvatskom, bosanskom), primjerice njemačko-nizozemski kompleks, skandinavske jezike, hindski i urdski, kako bismo upozorili na to da međusobno razumljivi, a ipak posebni književni jezici nisu u svijetu baš takva rijetkost kako se to katkad tvrdi. U drugoj sesiji bavili smo se hrvatskim narječjima, u trećoj poviješću hrvatskoga književnog jezika, a u četvrtoj novoštokavskom ikavicom kao jezikom hrvatske pismenosti i kao hrvatskim dijalektom.
HR: Kako ocjenjujete profesionalnu osposobljenost učiteljica koje izvode nastavu na hrvatskome s obzirom na njihovo znanje tog jezika?
Moram najprije reći da sam se uvjerio kako je riječ o vrlo sposobnim učiteljicama, koje su usto voljne za daljnje usavršavanje i učenje i hrabro se upuštaju u projekt koji ne teče baš uvijek savršeno i u kojem mnogo toga, što se inače podrazumijeva samo po sebi, moraju preuzeti na vlastita ramena. Što se tiče njihova poznavanja hrvatskoga jezika, općenito sam bio vrlo ugodno iznenađen razinom znanja koju imaju, što, s druge strane, možda i nije tako veliko iznenađenje s obzirom na to se u Subotici ipak može pratiti program nekoliko hrvatskih televizijskih i radijskih postaja, a mogu se, naravno, i čitati knjige te tiskani mediji, među kojima je dakako i »Hrvatska riječ«. Hrvatskim se književnim jezikom dakle Hrvati na sjeveru Srbije pasivno mogu služiti i služe se vrlo često, a poznato je da je puno lakše aktivirati pasivno znanje nego usvajati potpuno nove činjenice. Zato je i rad u našim radionicama tekao brzo, jer su mnoge stvari zapravo većini sudionika bile poznate, trebalo ih je samo osvijestiti, jače međusobno povezati, pružiti im katkad čvršću teoretsku podlogu.
HR: Ima li potrebe za dodatnom jezičnom edukacijom učiteljica koje sad predaju u razredima na hrvatskom jeziku?
Osobno smatram da potrebe za dodatnom edukacijom uvijek ima jer čovjek uči dok je živ i nije dobro ako jedanput prestane učiti. Što se tiče konkretnog slučaja o kojem me pitate, treba dakako uzeti u obzir činjenicu da je većina učiteljica svoje cjelokupno školovanje završila u Srbiji i da tijekom tog školovanja nikad nije dobila sustavnu pouku iz hrvatskoga književnog jezika. To međutim ne znači da one taj jezik ne poznaju, jer hrvatski ipak nije kineski pa da se znanja o njemu nikako ne mogu povezati sa znanjima o srpskome. Mislim da je puno toga moguće usvojiti i samostalnim radom. Kažem to iz osobnog iskustva, a i učiteljice s kojima sam tijekom posljednjih nekoliko mjeseci radio u to su me dodatno uvjerile. Naravno da je eventualno pohađanje kolegija i polaganje ispita iz hrvatskog jezika na osječkom ili kojem drugom hrvatskom sveučilištu, o čemu sam čuo da se govori, mogućnost koju treba prigrliti objeručke i iskoristiti. Ja se osim toga nadam da će biti još prilika da se radionice slične onima koje sam vodio ponovno organiziraju. Iako se nakon njih ne dobiva neka osobito cijenjena diploma, smatram da su zgodna prilika da se osvježi već poznato i nauči nešto novo, ali i da se razmijene iskustva, što je u najmanju ruku jednako važno.
HR: Koliko je, po Vašem mišljenju, pohađanje nas-tave na materinskom jeziku važno za formiranje nacionalnog identiteta kod djece?
Mislim da se najbolji odgovor na to pitanje može dobiti ako se osvrnemo u povijest. Hrvati u povijesnoj Donjoj Ugarskoj uglavnom nisu imali svojih škola i cijena kojom su platili za to prilično je visoka: velik dio plemenitaških obitelji, onih bogatih i obrazovanih, pomađario se, a današ-nji jaz između Bunjevaca Hrvata i Bunjevaca nehrvata suvremena je posljedica slabe upućenosti u vlastitu povijest i tradiciju, pa čak i neosjećanja potrebe za takvom upućenosti. Naravno, usprkos tako nepovoljnim prilikama u prošlosti, nismo potpuno nestali pa školovanje na materinskom jeziku očito nije ‘conditio sine qua non’, jer se tradicija prenosi, a identitet izgrađuje i na druge načine. Takvo školovanje međutim neprijeporno olakšava autoidentifikaciju, a otežava asimilaciju, koja prijeti svakoj manjini i čije snage moramo biti svjesni ako joj se želimo suprotstaviti. Zato se školovanju na materinskom jeziku mora posvetiti najveća moguća pozornost jer je bez sumnje najjače oruđe u borbi protiv asimilacije.
HR: Kako ocjenjujete nedavni pokušaj da se bunjevački dijalekt uvede u školski sustav u Vojvodini i to kao »bunjevački jezik«?
Kako sam to u vašem tjedniku već jedanput istaknuo, smatram da problem »bunjevačkog jezika« nije teoretske naravi. U teoriji je uistinu moguća i bunjevačka nacija i bunjevački jezik, jer ni nacija ni jezik nisu apsolutne, nego povijesne kategorije koje se rađaju i nestaju. Zato se ni bunjevačka nacija i jezik ne mogu nijekati na teoretskoj razini, jer mi možda uistinu svjedočimo rađanju jedne nacije i jednog jezika. Ja osobno doduše ne vjerujem baš da je tako jer se danas ne događa ništa novo u odnosu na ono što se događalo posljednjih stotinjak godina, a proces »rađanja« bunjevačkog jezika i nacije tijekom cijelog tog stoljeća nikad nije prerastao početnu fazu. No teoretski je moguće da će se to dogoditi upravo sada ili u bliskoj budućnosti, bez obzira na to što sam ja glede toga vrlo sumnjičav.
Tom se pitanju treba pristupiti na razini analize preduvjeta koji trebaju biti ispunjeni kako bi se o naciji i jeziku moglo govoriti, a ja smatram da oni u slučaju Bunjevaca nisu ispunjeni i otuda upravo i moja sumnjičavost da će se »rađanje« dogoditi. Bunjevci nehrvati samo su dio korpusa Bunjevaca i njihova je koncepcija nacije tako uska da ne bi mogla opstati ni u 19. stoljeću, a kamoli danas. Njihova uvjerenost u to da su samostalna nacija prema mojem sudu ima korijene u nepoznavanju vlastite povijesti i tradicije i u skučenim intelektualnim obzorima, koji su usmjereni samo na ovdje i sada i kojima nije potreban ni povijesni ni socijalni niti bilo kakav drugi kontekst za promišljanje vlastite egzistencije. A to nije neka preporuka da preživite u 21. stoljeću. Stvari s »bunjevačkim jezikom« stoje još gore nego s bunjevačkom nacijom: niti je »bunjevački jezik« sposoban obavljati sve složene civilizacijske funkcije koje obavljaju standardni jezici, niti postoje potrebe za tim, pa su svi napori vezani uz taj projekt nužno osuđeni na neuspjeh. Pokušaj da se jedan vernakular, tj. nestandardiziran dijalekt uvede u školu razumljiv bi možda bio da je riječ o nekom afričkom plemenu, ali u Europi u 21. stoljeću to izgleda pomalo bizarno.
HR: Hrvati u Vojvodini burno su reagirali na taj potez dijela vlasti, smatrajući to pokušajem asimilacije. Kako je sve to odjeknulo u Zagrebu, napose u intelektualnim krugovima i među lingvistima?
Bojim se da odjek nije bio bogzna kako velik. Spomenuto je to nekoliko puta u vijestima na televiziji, objavljeno je o tome nekoliko članaka u »Vjesniku«, i to je manje-više sve za što znam. Profesor Ivo Pranjković sa zagrebačke kroatistike komentirao je uvođenje »bunjevačkog jezika« u škole tvrdnjom da postoji više razloga da se kao poseban jezik ustanovi lički nego bunjevački, a gospođa Sanja Vulić iz Instituta za hrvatski jezik svoje je viđenje slučaja objavila u »Hrvatskoj riječi«. Većina lingvista ipak nije najbolje upoznata s jezičnom problematikom među bačkim Bunjevcima.
U Hrvatskoj se općenito o hrvatskim manjinama malo zna, ljudi su upoznati s time da Hrvata u okolnim zemljama ima, ali zapravo nemaju puno informacija o njima. Moj je dojam da ni u državnim tijelima situacija nije bitno drukčija, osobno sam mnogo puta nailazio na slabo poznavanje stanja na terenu. Ipak, u nekim stvarima u Hrvatskoj se o bačkim i srijemskim Hrvatima zna više nego što mi sami znamo o sebi, jer su u hrvatskim školskim udžbenicima obrađena mnoga poglavlja iz povijesti Hrvata na sjeveru današnje Srbije: njihovo doseljenje, narodni preporod i sl. Budući da su u Hrvatskoj te povijesne činjenice poznate, ljudima nije jasno kako nekim Bunjevcima uopće može pasti napamet da nisu Hrvati. Jednostavno ne razumiju da bački Bunjevci o svojoj povijesti uglavnom nisu imali gdje čuti i da je »bunjevizacija« logična posljedica stanja u kojoj je jedna zajednica bila otuđena i od svoje povijesti i od mogućnosti da svoj identitet živi u sadašnjosti.
HR: Što mislite, kako se sve može parirati takvim pokušajima »bunjevizacije«?
Ne želim zanijekati važnost političkog djelovanja, jer je ono bitan element društvenog života u demokratskim društvima, ali u prvi bih plan ipak stavio tihi rad na upoznavanju i populariziranju onoga po čemu smo to što jesmo: vlastite povijesti, vlastite kulture, vlastitih potencijala u sadašnjosti. U suvremenim kulturalnim studijima često se spominje sintagma »ukradeni identitet« – feminističke kritičarke smatraju da je identitet ukraden ženama koje pomirljivo pristaju na tradicionalne rodne uloge i odbijaju sudjelovati u borbi za društveno priznavanje ravnopravnosti žena, a postkolonijalni kritičari da je identitet ukraden lokalnim zajednicama u Trećem svijetu koje su svijest o sebi izgradile prema onome kako ih vide kolonizatori, a ne prema onome kako se vide oni sami. Mislim da se i u slučaju Bunjevaca može govoriti o ukradenom identitetu i da identitet potrebno ponovno steći. Mnogi među nama ne znaju tko smo zapravo mi, kako to da smo se našli upravu tu gdje jesmo i za što sve imamo sposobnosti i što sve možemo učiniti. A mnogi to i ne žele znati jer se tako jednostavnije živi, jer to ne zahtijeva puno truda. No to je uistinu jedini način: tek kad spoznamo tko smo mi, bački Bunjevci, moći ćemo razumjeti kako to da su se Bunjevci svugdje drugdje tako prirodno integrirali u hrvatsku naciju, a samo su u Bačkoj nastale teškoće. Tek kad svoj dijalekt uistinu dobro upoznamo, shvatit ćemo da njegov položaj u cjelini hrvatskog jezika ni po čemu nije neobičan, nego da samo ponavlja model koji se javljao i drugdje, od Slavonije i kajkavske Hrvatske do Dalmacije i Dubrovnika, od talijanskog Molisea i austrijskoga Gradišća do rumunjskog Banata.
HR: Koje je optimalno rješenje da se u okviru nastave na hrvatskom jeziku izučava dijalektalna ikavica i koliko je to važno s obzirom na specifičnosti kojima su bunjevački i šokački Hrvati u Srbiji izloženi?
Mislim da lokalnim hrvatski jezičnim i književnim tradicijama u nastavi treba posvetiti veliku pozornost. Dijalektu se pritom najbolje pristupa preko tekstova koji su na njemu nastali. U školi bi se zato trebala obrađivati suvremena dijalektalna književnost, pučko književno stvaralaštvo, ali i stariji tekstovi iz 18. i 19. stoljeća. Tek nakon toga trebalo bi obraditi gramatičke, leksičke, stilske i druge osobitosti dijalektalnih tekstova i dijalekta općenito. Trebalo bi uočiti da se jezik tijekom stoljeća mijenja, da se drukčije govori danas nego što se govorilo prije 50 godina, a i tada se govorilo drukčije nego prije 150. Važno je međutim da Bunjevci ne upoznaju samo svoj dijalekt, nego i dijalekt kojim govore Šokci, i obrnuto. Osim toga, malo se zna da u Banatu ima nekoliko hrvatskih kajkavskih sela. Balint Vujkov svojedobno ih je obilazio i zapisivao ondje pučko književno stvaralaštvo, a nešto je od toga i objavljeno u njegovim knjigama. Mi danas tako malo znamo o tim banatskim kajkavcima, a oni su bitan dio naših lokalnih tradicija, kao uostalom i srijemski Hrvati. Sve bi se to trebalo poučavati u nastavi hrvatskoga u školama.
HR: Uključeni ste u jedan od najznačajnijih projekata u hrvatskoj zajednici u Vojvodini, u izradu »Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca«. Kako ocjenjujete važnost tog projekta?
Smatram da je to uistinu jedan od najznačajnijih projekata u hrvatskoj zajednici i moram priznati da se do danas ne mogu načuditi činjenici što Hrvatsko nacionalno vijeće to nije prepoznalo i što tom projektu nije pružilo nikakvu financijsku potporu. A riječ je upravo o onome o čemu sam maloprije govorio: o tihom radu na upoznavanju i promicanju onoga po čemu smo to što jesmo. Namjera inicijatora projekta Slavena Bačića, koji je ujedno i spiritus movens i na svojim ramenima nosi najveći dio posla, bila je da se u Leksikonu sveobuhvatno prezentiraju rezultati dosadašnjih istraživanja lokalnih hrvatskih tradicija u povijesnoj Donjoj Ugarskoj na znanstven način, u duhu najboljih leksikografskih tradicija. A mislim ujedno i na način lišen patetike, kojom su dosadašnji radovi o podunavskim Hrvatima često bili opterećeni. Mislim da smo u tome u dva objavljena sveska prilično uspjeli. Leksikon je dobio pohvale mnogih profesionalnih leksikografa, ali mjesta za poboljšanje uvijek ima, pred nama je uostalom još velik posao. Projekt nažalost teče sporije nego što bismo svi mi koji sudjelujemo u njemu htjeli, ali to je posljedica činjenice da svi imamo druga primarna zanimanja i da poslove vezane uz Leksikon zapravo radimo u svoje slobodno vrijeme. U tijeku je priprema trećeg sveska, nadam se da će se pred čitateljima pojaviti za nekoliko mjeseci.
HR: Pratite li suvremenu književnu produkciju Hrvata u Bačkoj i Srijemu?
Nastojim je pratiti onoliko koliko mi je to u Zagrebu moguće, ali imam u Subotici nekoliko jako dobrih informanata koji me obavijeste o svemu važnome. Uvijek me obraduje dobra knjiga iz zavičaja, primjerice posljednju sam čitao izvrsnu bibliografiju radova o Hrvatima u Vojvodini Tomislava Žigmanova i njegovu poemu »Bez svlaka mraka«, koja donosi potresnu sliku sredine u kojoj je nastala, a svojom me je intonacijom podsjetila na neke Krležine pjesme iz njegove ekspresionističke faze. Književnost je važan element u opstojnosti neke kulture, a važne su i polemike koje oko književnosti niknu. One ne samo što nisu neobične nego su i znak da je književnost doživjela recepciju.
No osim književne, pratim i političku scenu, a ona me u posljednje vrijeme puno manje veseli. Bojim se da nedavni naslov u »Vjesniku« koji glasi »Hrvati u Vojvodini sami sebi najveći neprijatelj« nije odraz nepoznavanja stanja na terenu, nego da govori puno toga o razini na kojoj se vodi politika u hrvatskoj zajednici na sjeveru Srbije. g
