Arhiv tekstova

Razgovor na novom grobu

Oprostili smo se od Pape Ivana Pavla II. I još samo koji dan žalosti. Grob mu je postao slavan i upravo je ovih dana otvoren za hodočasnike. Obična bijela granitna ploča sa starokršćanskim inicijalima Isusa Krista. Jedan papinski grob više u vatikanskoj Bazilici. Ali kao što su na tom istom mjestu ljudi dulje zastajali i molili na tadašnjem grobu blaženog Ivana XXIII. tako će sada zastajati u razmišljanju, molitvi i pozdravu na grobu Ivana Pavla II. Nije dopušteno paliti svijeće, niti je običaj stavljati cvijeće. Dostojanstvena jednostavnost. Već kod samoga sprovoda doživjeli smo »glas naroda«. Svet odmah – Sancto subito! Dok je kormilario Petrovom lađom – Crkvom – i dok je uistinu »projurio svijetom« čineći dobro, postao je najbolji poznavatelj čovjeka iz svih krajeva i slojeva, poznavatelj kakvoga povijest ne pamti. Jednostavnost njegova sprovoda bila je najglasniji njegov govor. Kako je divan osjećaj i sada nakon njegove smrti vidjeti koliko je živ u povijesti, koliko je živ u svijesti i koliko je i najviše živ u ljudskim srcima. Zato postoji sada u grobnici vatikanske Bazilike jedan živi grob. Grob koji pokreće mase, koji razumije molitve i koji sada, više nego ikada, govori i srcu. Dapače, govori samo srcem srcu, stoga Ivan Pavao II. ostaje glasni propovjednik iz novoga groba sa tolikim porukama s kojima je obilježio povijest, zadužio čovječanstvo i snažno podigao Crkvu. Do Petra – Stijene – počiva Petar naših dana u čijem se životu sada definitivno vidi da je Petrova stolica ili ako hoćete tron, najznačajnije prijestolje sa kojega se čovječanstvu služi, a ne gospodari. Tako se i na njemu u najvećoj mjeri obistinila Isusova riječ: Nisam došao da mi se služi nego da služim. Stoga je opravdan i modernom čovjeku drevni naziv Papinske službe »Servus servorum Dei«: Sluga slugu Božjih.
    Taj grob jasno poručuje da je vrhovna norma kojim se jedan život može vrednovati norma ljubavi kojom se može ljubiti čovjeka i čovječanstvo. Da je jedina norma »vladanja«, norma kojom se i kolikom savješću treba služiti onima kojima si postavljen za glavara. I konačno poruka toga groba je poruka svakom od nas da se tako ljubiti i tako služiti ne može bez duboke ukorijenjenosti u Bogu. U ovom dijelu trostrukog govora Novoga groba je i mjesto da se svatko od nas nađe. Svatko od nas je pozvan živjeti puninu života, ali ćemo biti suđeni normom ljubavi. Mnogi od nas su pozvani na odgovorne službe u zajednici, ali je poruka Novoga groba samo jedna: Služba se može vršiti ako se ima srce koje ljubi i koje želi služiti a ne gospodariti. I konačno ako želimo obnovu i sebe i naroda u kojem živimo i služimo, onda možemo tako da se duboko »ukorijenimo u Bogu!«
SMRĆU SE NE GUBI ŽIVOT: Život je isto što i postojanje. Život je duhovna, božanska vrednota. Dok čovjek živi, on postoji; dok postoji, on živi. Život očito nije čovjekova materijalna vrednota, to nije nešto tjelesno, ograničeno i prolazno. Zato se kaže da je čovjekov život besmrtan. Sve materijalno i tjelesno oko nas jesu forme, oblici, duh je međutim bit svega. Život je istovremeno i osobnost čovjeka. Nema apstraktne osobnosti. Osobnost je sam život i život je osobnost. To možemo razlikovati, ali se ne da odijeliti jedno od drugoga. Duh se ne može dijeliti, jer je slobodan od prostora i vremena. Život je dakle čovjekov »ja«, a to je njegova osobnost, to je njegova duhovna stvarnost i njegova božanska, vrhunska vrednota. Biblija nas izvještava da je Bog u početku stvaranja svijeta čovjeku načinio materijalnu formu njegova bića od zemlje, ali da je onda udahnuo svoj besmrtni životni dah i tako je čovjek postao živa duša. Očito je stoga da je čovjeku život važniji od njegova tijela, da on može izgubiti tijelo a da istovremeno živi. To znači da svojom smrću čovjek ne gubi život, on samo ostavlja svoju materijalnu tjelesnu formu ovdje na zemlji, a njegova duša i njegov duh žive vječno. No, i ta tjelesna forma čovjeka preobrazit će se kod uskrsnuća mrtvih, sjediniti s čovjekovim preobraženim duhom i čovjek će opet biti cjelina, što je upravo rezultat uskrsnuća. Čovjeku je najvažnije sačuvati život. No svi mi to krivo shvaćamo. Nama je istoznačnica život i zemaljski život. Stoga se trudimo da pod svaku cijenu sačuvamo zemaljski život, da što dulje živimo, da ne umremo. Zato nas plaši bolest, zato se liječnici svih naroda i zemalja trude da nam sačuvaju zemaljski život. No, taj se život ne može sačuvati. Smrt odnosi živote neovisno o lijekovima, liječnicima i čuvanju toga života. Očito, dakle, da to nije život, da to nije čovjekova osobnost. Jer i kad čovjek premine, ne umire njegova osobnost, ne odlazi njegova prisutnost među nama i njegova uspomena u nama. Čovjek i iza smrti ostaje slavan, ostaje nam njegov dobar glas iza njega, a to znači da on živi dalje u duhovnom svijetu, jer slava i dobar glas su duhovne vrednote. Očito je da zemaljski život nije isto što i život naprosto. Crkva i Isus Krist jasno tvrde i dokazuju da čovjek sa smrću ne umire. On živi zauvijek.
ŽIVOT ODRICANJEM: Otuda je jasno da se čovjek može svega odreći, a da upravo tada živi. On može izgubiti zemaljski život, ali upravo onda živi vječno. Smrt nije kraj života, odricanje nije gubitak užitaka, radosti i zadovoljstava, lišavanje zemaljske slobode nije lišavanje i oduzimanje čovjekove nutarnje i vječne slobode. Zato živi Ivane Pavle II!
    Stoga nam on sam poručuje:        »Živim u trajnoj svijesti da se u svemu onome što kažem i činim u izvršenju moga zvanja i poslanja, moje službe, događa nešto što nije isključivo moja inicijativa. Znam da nisam samo ja taj koji djeluje u onome što činim kao Petrov nasljednik…« (Papa Ivan Pavao II.         »Sjećanje i identitet«, str. 165)
    »Svaka ljudska patnja, svaka bol, svaka nemoć u sebi nosi obećanje spasenja, obećanje radosti: »Radujem se sada dok trpim za vas«, piše sv. Pavao (Kol 1,24). To vrijedi za svaku patnju koju prouzroči zlo, vrijedi i za ono golemo društveno i političko zlo koje danas dijeli i potresa svijet: zlo ratova, tlačenja pojedinaca i naroda; zlo socijalne nepravde, pogažena ljudskoga dostojanstva, rasne i religiozne diskriminacije; zlo nasilja, terorizma, utrke u naoružanju – sve ovo zlo postoji u svijetu i da bi u nama probudilo ljubav, a koja je darivanje sebe u velikodušnu i nesebičnu službu onome tko je pogođen patnjom.
    U ljubavi koja ima svoj izvor u Kristovu srcu nalazi se nada za budućnost svijeta. Krist je Otkupitelj svijeta: »Njegove nas rane iscijeliše« (Iz 53,5). » (Papa Ivan Pavao II.«Sjećanje i identitet«, str. 168)
    Ostat će nam još dugo i potrebno vrijeme da se na njegovom grobu zaustavljamo i osluškujemo duhovnu oporuku Ivana Pavla II. koji je najbolje razumijevao suvremenog čovjeka, probleme malenosti u društvu i zajednici, i tako veličanstveno znao liječiti i biti prijatelj.
g