Arhiv tekstova
Nemiri ga donijeli, pa i odnijeli
8. travnja obilježava se Svjetski dan Roma.
8. travnja Dan je nacionalnoga parka Plitvička jezera.
8. travnja 1905. godine umro je u Đakovu Josip Juraj Strossmayer, đakovački i srijemski biskup. Rođen je u osječkoj obitelji pokatoličenih i ponjemčenih Židova 4. veljače 1815. godine. Zapravo, rođeni su toga dana blizanci, kojima su dali imena Josip i Juraj, no kako je jedan od njih preminuo, preživjelom su na krštenju nadjenuli oba imena. Lucidan i oštrouman, munjevito je završio studij i sa 19 godina doktorirao je filozofiju, a sa 27 i teologiju. Oduševljenje idejom slavenske uzajamnosti i protivnik feudalizma, a zalaže se za federalizaciju Carevine pod kućom Habsburga, kao prijelazni oblik vladavine do punog osamostaljenja južnoslavenskih naroda.
Osnovao je 1866. godine Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti – JAZU (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti). Akademija je s radom počela 1867. godine. Kako bi se Hrvati oslobodili pretenzija Mađara i Austrijanaca, zalagao se Strossmayer za čvršće povezivanje Južnih Slavena, isprva u kulturi i znanosti. Podupirao je izdavanje Narodnoga lista u Zadru te istarsku Narodnu slogu, a financirao je i izdavanje hrvatskih knjiga u Istri i Dalmaciji čime je bitno utjecao na razvoj i usmjeravanje narodnih pokreta.
8. travnja 1915. godine rođen je Ivan Supek, hrvatski filozof, fizičar i književnik.
10. travnja 1870. godine rođen je Ferdo Kovačević, hrvatski slikar i likovni pedagog.
10. travnja 1880. godine rođen je u Ronjgovu pokraj Kastva Ivan Matetić Ronjgov, hrvatski kompozitor, muzikolog i folklorist.
10. travnja 1941. godine Slavko Kvaternik je u ime Ante Pavelića preko zagrebačke radio postaje proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ante Pavelić, budući poglavnik NDH, u Zagreb je stigao 15. travnja iz Italije. Nezavisna Država Hrvatska bila je saveznik fašističke Italije i nacističke Njemačke te je njezina sudbina bila usko vezana uz sudbinu tih država
Nova hrvatska država ubrzo je izgubila važna hrvatska područja: Mađarska je pripojila Međimurje i Baranju, a veliki dio hrvatske obale predan je Italiji. NDH je također potpisala pristupanje Trojnom paktu.
NDH je bila u potpunosti ovisna o Njemačkoj i Italiji, koje su u njoj odredile i svoja interesna područja: jug NDH pripadao je talijanskome, a sjever njemačkome interesnom području. Ustaški je režim imao sve elemente totalitarnog poretka. U NDH se nisu poštovala ljudska prava, nije bilo diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, niti njihove međusobne kontrole. Političkim strankama rad je zabranjen, a višestranački izbori nikada nisu organizirani.
Čim je preuzeo vlast, Ante Pavelić je, umjesto da stvori uvjete za razvoj gospodarstva i unapređenje odnosa unutar hrvatskoga društva, donio propise o rasnoj pripadnosti, o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda, o zabrani ćirilice, o čišćenju hrvatskoga jezika od tuđica itd. Umjesto procvata gospodarstva i izgradnje infrastrukture u NDH su niknuli koncentracijski logori u kojima su ubijani Židovi, Romi, Srbi i Hrvati koji su bili neistomišljenici ustaškog režima.
Prema uzoru na njemačko zakonodavstvo, vlasti NDH ozakonile su biološko istrebljenje Židova i Roma, ali i protjerivanje i pokatoličavanje Srba. Hrvatski biskupi odupirali su se ustaškim pritiscima za nasilno pokatoličavanje pravoslavaca. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački, uputio je instrukciju svećenstvu svoje nadbiskupije: »Kad dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijedi, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih da spasite ljudske živote.«
11. travnja 1903. godine paljenjem mađarske zastave u Zaprešiću počeli su nemiri koji su pomeli vlast Khuena Hédervárya (1883.-1903.). Kada je na izborima 1883. godine za zastupnike bivše Vojne krajine u Hrvatski sabor nadmoćno pobijedila Stranka prava, nacionalni je zanos preplavio Hrvatsku. Istovremeno su na zgrade Ministarstva financija postavljeni grbovi s natpisom i na hrvatskome i na mađarskom jeziku. Dvojezični natpisi izazvali su u Hrvatskoj veliko nezadovoljstvo. Nemiri su počeli u Zagrebu, Karlovcu, Senju i Novoj Gradiški, a uskoro su se proširili i na ostale hrvatske gradove. Hrvati su razbijali dvojezične grbove, napadani su unionisti, a činovnici su tjerani iz ureda. U smirivanje nemira uključila se i vojska, a posljedica su bili deseci poginulih i stotine utamničenih. Da bi se smirilo stanje u Hrvatskoj, banom je imenovan grof Khuen Héderváry. Na zgradama su osvanuli grbovi bez natpisa – narod ih je prozvao »nijemim« grbovi.
Khuen Héderváry trebao je smiriti Hrvatsku i pretvoriti ju u poslušnu mađarsku pokrajinu. Progonio je političke protivnike, prijetio neistomišljenicima, podmićivao kolebljive, a Sabor je pretvorio u poslušnu glasačku mašineriju. Reformirao je upravu i sudstvo, a novim je izbornim zakonom tek približno 2 posto stanovnika Hrvatske imalo pravo glasa. Onemogućavao je ujedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom. U toj se borbi oslanjao na Srbe u Hrvatskoj.
Hrvati su tijekom 1903. godine tražili veće političke slobode, opće pravo glasa te financijsku samostalnost Banske Hrvatske. Dio pravaša prosvjedima je reagirao na natpise u listu »Srbobran«. U članku »Do istrage naše ili vaše«, negirana je opstojnost hrvatskoga jezika, pa i samih Hrvata, što je prouzročilo prosvjede koji su prerasli u narodni bunt, sličan onome iz 1883. godine. Skupovi su se održali u Zagrebu i u još pedesetak gradova, a kako je na zgradi zagrebačkoga željezničkoga kolodvora istaknut natpis na mađarskome jeziku Mađarske državne željeznice, na zgradi su porazbijani prozori. Kako su buntu Hrvata podršku dali Hrvati iz Istre i Dalmacije, vlasti su odlučile smijeniti Khuena. Nemiri ga donijeli pa su ga nemiri i odnijeli.
g
