Arhiv tekstova
Studija na ovjeri
Posao još nije završen. Europa je, doduše, za jedan korak bliža Srbiji, ali i dovoljno udaljena da bi se domaći političari prepustili euforiji i samozadovoljstvu. Konačno – tu smo, gdje smo. Beogradu je Bruxelles, uz srdačne pozdrave i tople preporuke, isporučio 12. travnja pozitivnu Studiju o izvodljivosti. Što god mislili o tome – kako smo do nje stigli, jesmo li baš morali kasniti godinu, možda i dvije, je l` se to Srbija radikalno mijenja po europskim modelima ili će prije biti da se Europa iz svojih »egoističkih«, odnosno pragmatičnih razloga prilagođava Srbiji, to je dobra i ohrabrujuća vijest. Bar kao nagovještaj da nam država ipak nije tolika prokleta avlija koliko se moglo zaključiti iz svega onoga što se na ovim prostorima dešavalo od 5. listopada 2000., a naročito posljednje dvije godine.
Reklo bi se – kako smo se povremeno ponašali, dobro smo i prošli. U svakom slučaju, bolje nego što su kronični skeptici predviđali. Koliko puta su nam europski diplomati, reagirajući na uobičajena domaća politička i ideološka kolebanja i oscilacije, s neskrivenom dozom rezigniranosti poručivali da smo, kako netko ovih dana reče, prije zaslužili slanje ozbiljne sociološke i psihološke studije neuhvatljivosti i nepredvidljivosti, nego signal da se u aktualnom europsko-balkanskom civilizacijskom prestrojavanju i na nas računa.
U VLAKU: Usprkos činjenici da običan svijet, pritisnut svakodnevnim tranzicijskim udarima, neimaštinom i sve drastičnijom besposlicom, pokazuje visok stupanj ravnodušnosti prema Studiji o izvodljivosti, valja reći kako je učinjen korak u dobrom pravcu. Ako ni zbog čega drugog ono bar zbog toga što je ovoj zemlji pružena jedinstvena prilika da se, takoreći u posljednji tren, ukrca na vlak za Europu. Dakle, bolje je biti i na samom začelju (s Albanijom i BiH) nego iza začelja, odnosno izbačeni iz pokrenute kompozicije. U tom smislu, ima prostora za zadovoljstvo, naravno, u mjeri u kojoj se ono neće pretvoriti u neobuzdanu i neosnovanu euforiju, povod za busanje u »junačke grudi« i prikupljanje jeftinih političkih poena. Tim prije što ova prva, pripremna faza za prijamni ispit koji nam tek predstoji, svoj završni epilog (potvrdu) treba dobiti 25. travnja na Ministarskom vijeću EU, kada će svaka od 25 članica procjenjivati je li Beograd ispunio i posljednji uvjet (predaja generala Pavkovića Haškom sudu) prije nego što i definitivno dobije »zeleno svjetlo« za iduće faze.
A prva sljedeća su: Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Goran Hadžić i ostali s haškog spiska, pa dugi i mukotrpni pregovori o zaključivanju sporazuma o asocijaciji i pridruživanju. Kako se u Ministarskom vijeću odlučuje konsenzusom, jasno je da će ovdašnja vlast preuzeti na sebe veliki rizik da od svega ne bude ništa, ukoliko pomisli da će joj se ovog puta progledati kroz prste. Uvjeravanje premijera Koštunice da će Beograd svoja »dugovanja« Den Haagu izmiriti od A do Ž trebala bi biti pokazatelj da se u idućih nekoliko dana, pa sve tamo do rujna ove godine, neće ići u nepotrebno eksperimentiranje i ova prilika prokockati.
IZNUĐENI ZAOKRETI: Iako će isporučena (a još nepotvrđena) Studija tek biti predmet pažljivih analiza, odgovor na dilemu – što je presudilo da se Beogradu, usprkos izvjesnim rezervama u Bruxellesu i Washingtonu, pruži šansa, već sada se može naslutiti. Dva su bitna razloga. Prvi je uvjerenje Europske unije da se stabilnost »stare dame« ne može na duži rok održavati ukoliko »neuralgične« balkanske države budu i dalje izvan tog procesa. Odnosno, procjena da je bolje te krhke i nestabilne države držati pod kontrolom, guranjem u europske integracije marginalizirati njihove unutarnje i uzajamne atavizme i neraščišćene račune, obuzdati ili bar bitno ograničiti razorno djelovanje njihovog nacionalizma i ekonomskog, socijalnog i uopće civilizacijskog zaostajanja, nego ih prepustiti stihiji i riskirati nove konflikte i regionalnu nestabilnost.
Drugi razlog fleksibilnijeg stava EU prema uključivanju SiCG u integrativne procese svakako je u činjenici da je – nakon jednogodišnjeg razdoblja političkog kaosa i konfrontacija i olakog poigravanja s ispunjavanjem međunarodnih obveza – Vojislav Koštunica okrenuo list i posljednjih nekoliko mjeseci svoga mandata uradio neke, istini za volju, neočekivane zaokrete. Možda ne do kraja definirane, ipak dovoljne za zaključak, kako se u Beogradu konačno shvatilo da je vrag odnio šalu i da alternative europskom kursu Srbiju mogu dodatno razoriti. Iako sporo, čak povremeno neodlučno, prihvatio je međunarodna tranzicijska pravila igre, napustio je taktiku opstrukcije suradnje s Haškim sudom predavši za kratko vrijeme čak trinaest optuženih iz Srbije i Republike Srpske, odustao od upornog protivljenja promjeni Ustavne povelje, a čini se posljednjih dana i prilično omekšao svoj tvrdokorno odbojni stav prema sudjelovanju Srba u kosovskim institucijama.
Najnovija, kooperativnija manira srpske Vlade je, nema sumnje, u dobroj mjeri amortizirala rezerve i podozrenja međunarodne zajednice, ali ih nije do kraja i uklonila. To što Vlada ulaže »nadčovječanske napore« da se haški optuženici »privole« na »dobrovoljnu predaju«, doduše, bitno je skratilo haški spisak, ali nije baš uvjerilo svjetske moćnike da se Beograd – time što uporno odbija uhititi one koji ne žele dragovoljno otići u Den Haag, a »dragovoljce« časti garancijama, materijalnim pogodnostima, epitetima časnosti i poštenja – nije pretrgao u distanciranju od počinjenih ratnih zločina i neslavne bliske prošlosti.
TEK POČETAK: »Nestanak« generala Pavkovića samo nekoliko dana prije 12. travnja možda je najbolja ilustracija kako se apsolutizacija principa »dragovoljne predaje«, mimo važećeg Zakona, može za tren preinačiti u neprijatan – bumerang. Ne samo zato što je Pavkovićev bijeg podgrijao mnoge spekulacije o tome jesu li Vlada i MUP prikazali vrhunski amaterizam kad su dopustili da im se general odmetne ili je nešto drugo, ozbiljnije u pozadini, već i zbog opasnosti da zbog jednog čovjeka čitava priča o Studiji o izvodljivosti i europskim integracijama padne u vodu i prije nego što je započela.
Kakva god bila prava istina, Koštuničina Vlada nema izbora: ako ne želi da već proslavljena Studija o izvodljivosti 25. travnja završi u nečijoj ladici, Nebojša Pavković se do tog datuma mora naći u Sheveningenu. A to, opet, nije sve. Njegov odlazak u Den Haag bit će, u stvari, uvod u ono što mora uslijediti kako bi se uopće počelo pregovarati s Bruxellesom: predaju Mladića i Karadžića (obveza i Beograda i Banjaluke) do srpnja kada se obilježava deseta godišnjica srebreničkog masakra, ili najkasnije do rujna, kada se planiraju prvi pregovarački kontakti s EU. Usput, na haškom spisku je – pokraj Pavkovića, Mladića i Karadžića – još osam optuženika, čije se slanje u Sheveningen ne smije više odlagati.
Prema tome, posao još nije završen. Europa je, doduše, za jedan korak bliža Srbiji, ali i dovoljno udaljena da bi se domaći političari prepustili euforiji, samozadovoljstvu i samohvalisanju.
Autor je komentator iz Beograda,
tekst je objavljen u »Politici« 17. travnja
