Arhiv tekstova
Nepoznata praksa u Europi
Nakon što su u Službenom glasniku Republike Srbije – Prosvetnom glasniku, 18. veljače 2005. godine objavljeni program, cilj, zadaci i operativne zadaće tzv. bunjevačkog jezika s elementima nacionalne kulture za prvi, drugi i treći razred osnovne škole, uslijedile su reakcije od strane DSHV-a, hrvatskih udruga i uglednih pojedinaca i javnih djelatnika hrvatske zajednice, na pokušaj uvođenja tzv. bunjevačkog jezika kao nastavnog predmeta u osnovne škole u Subotici.
U slijedu takvih reakcija, svoje mišljenje za »Hrvatsku riječ« iznosi nekoliko poznavatelja ove oblasti: profesorica književnosti u mirovini Hilda Hajnrich, profesorica španjolskog jezika i književnosti Adrijana Vojnić Hajduk, vrstan poznavatelj bunjevačkog govora Alojzije Stantić i također dobar znalac ovoga dijalekta Petar Kuntić.
NOVOŠTOKAVSKI IKAVSKI DIJALEKT: »Volim čuti bunjevački govor i smatram da taj regionalni govor treba očuvati, ali o bunjevačkom govoru ne može biti riječi kao o priznatom jeziku i zbog toga je neprimjeren pokušaj uvođe-nja tzv. bunjevačkog jezika u školski prog-ram«, kaže Hilda Hajnrich. »Bunjevački govor još uvijek živi u narodu, a različito se govori na raznim lokalitetima, što znači da ne postoje standardi i norme. Bunjevački govor je novoštokavski ikavski dijalekt, a meni nije poznat niti jedan slučaj normiranja nekog dijalekta u Europi. U materijalu programa, ciljeva, zadataka i operativne zadaće takozvanog bunjevačkog jezika s elementima nacionalne kulture za prva tri razreda osnovne škole vrlo je čudno što je navedeno da bi se djeca u prvom razredu služila ćiriličnim pismom pri obradi književnih tekstova, u pismenim vježbama i pismenom izražavanju, a jedna od operativnih zadaća je težnja obogaćivanju materinjeg jezika, pa se pitam iz koje literature, kada se u tom materijalu za literaturu ne preporučuju primjerice čak ni djela Ivana Antunovića, Blaška Rajića ili Balinta Vujkova«.
JEZIČNO PODVAJANJE HRVATA: Alojzije Stantić smatra da je »Rečnik bačkih Bunjevaca« Marka Peića i Grge Bačlije, kao rječnik koji tretira dijalektalni izraz, manjkav, jer se na tom rječniku nije radilo sustavno, a taj se rječnik također preporučuje kao literatura za učenike.
»Velika neozbiljnost je također upućivanje na raznu literaturu, recimo na Ezopove ‘Basne’ ili ‘Bajke’ braće Grim, jer se u materijalu ne navodi izdavač, kao ni godina objavljivanja tih djela, iz čega proizlazi pitanje jesu li ta djela tiskana na ekavici ili možda ijekavici? Ako je to tako, onda opet slijedi pitanje hoće li se ta djela prevoditi na ikavicu? Cijeli materijal programa tzv. bunjevačkog jezika za prvi, drugi i treći razred osnovne škole vrvi nelogičnostima, a upadljivo je mnogo i pogrešaka u tekstu zbog nepoznavanja ikavskog dijalekta«, kaže je Aojzije Stantić.
NEPOZNATA PRAKSA U SVIJETU: Adrijana Vojnić Hajduk napominje kako bi se bunjevački govor možda mogao izučavati kao dijalekt u višim razredima osnovne škole u sklopu nastave na hrvatskom jeziku.
»Primarno je izučavati standardni jezik, a možda tek kasnije izučavati i bunjevački govor u nastavi, što je posve logično u kontekstu postupnosti, jer je ikavski izraz imanentan dijalekt hrvatskoga književnog jezika. Niti jedan dijalekt nije normiran i meni nije poznato postojanje takve prakse u svijetu, dakle ne može se govoriti o bunjevačkom jeziku, jer je bunjevački govor hrvatski dijalekt«, smatra Adrijana Vojnić Hajduk.
O tzv. bunjevačkom jeziku Petar Kuntić, također dobar poznavatelj ovoga narječja, iznosi mišljenje kako bi se dijalekt možda mogao izučavati u višim razredima osnovne škole u okviru nastave na hrvatskom jeziku. »Pokušaj uvođenja tzv. bunjevačkog jezika u nastavu je pokušaj jezičnog podvajanja hrvatske manjine u Vojvodini«, tvrdi Kuntić.
Z. Sarić
