Arhiv tekstova
Žrtvovanje ljudi
Prije nekoliko godina u jednoj sociološkoj analizi svjetske razine iznesen je podatak da je Subotica kao regija u razmjeru s brojem stanovnika grad sa najviše samoubojica na svijetu. Svakako fenomen, koji ako je istinit, o našem gradu daje vrlo tužnu sliku, a već se je puno ljudi iz znanosti počelo baviti tim fenomenom želeći otkriti uzroke i tako tragičnu posljedicu kao što je oduzimanje života samome sebi, što se protivi i načelima morala i etike i same naravi čovjeka i samom životu. No, pustimo to učenjacima, a molitveno dragom Bogu da to ipak ne bude tako.
Ovaj uvod me je naveo na jedan pravac malko drugačijeg razmišljanja. Kod stvaranja prve Jugoslavije Subotica je bila najveći hrvatski grad. Njen broj stanovnika nije bio veći nego sada, ali je za one prilike bio zapanjujuće velik. Većinsko stanovništvo bilo je hrvatsko. Nije prošlo sto godina, broj stanovnika se nešto malko povećao, ali broj pripadnika hrvatskog naroda je do te mjere opao da se danas govori o postotcima duboko ispod trećine stanovništva. Jedan političar je došao našem biskupu da bi razgovarali o temama pritiska na naše pučanstvo da se iseli – raseli. Sigurno je to problem koji je realan i istinit. Danas su razni pritisci, uzroci, računice, ucjene, procjene i onemogućavanje da se živi onako kako bi bilo dostojno života čovjeka, pa se onda dogodi da netko donese odluku: idem na drugu stranu. Međutim je biskup ukazao na jednu činjenicu kada je tom gospodinu rekao, da se treba posjetiti subotička bolnica gdje se zapravo najviše uništavaju naši narodi ubojstvom – abortusom. To je mjesto našega nestajanja, istrebljenja i progonstva. Dakle, odluka je i kod samoubojica i kod »suvremenih ubojica« donesena u savjesti, a ne tek na razini ekonomije. I opet jedan fenomen koji zaslužuje i znanstvenu analizu, ali u ovom slučaju i vjernički pristup problemu: zašto? Kako opravdati, kako odgovoriti i kako dovesti u svijest odgovornosti one koji neodgovorno uništavaju život.
ISKLJUČIVANJE IZ ODGOVORNOSTI: Ovih dana ponovno razmišljam i opterećen sam sa ove dvije »subotičke oznake«. Međutim, postoji i jedna treća, koja sigurno duboko ranjava i boli, a to je ubojstvo ili samoubojstvo odraslih ljudi ljudskim zavjerama i isključivanjem iz odgovornosti javnoga života. I ova stranica našega bivstvovanja u ovome gradu podliježe znanstvenoj analizi. Zašto se tako često događa da se oko manje-više znatne ili neznatne stvari tako sukobimo da se onda nepovratno isključujemo? Događaju se s jedne ili druge strane, a redovito s obje strane prvo sumnje, a onda optužbe do konačnog sukoba. Ne štede se sudovi i prosudbe i optužbe. Govori se loše i samo loše. Tuđe mane – a svaki ih ima – stavljaju se pod povećalo i samo se o njima govori i njih se označuje. Tako nastaje negativan krug samo negativnih poimanja jednih, drugih ili trećih, pa se zapravo svatko od nas uvije nađe pod pojačanim svjetlom kritizerstva jedne grupacije koja te sigurno sudi, prosuđuje, osuđuje i konačno uništava.
Iz toga fokusiranja u negativnom sudu, nitko od nas nije izuzet. Osudu, pa i krivu, kritiku, pa i krivu, čut ćeš na svakom koraku. Pozitivno mišljenje, pohvalu i priznanje unutar iste zajednice, rijetko ili nikada. Postali smo narod koji o sebi i svojima govori negativno. Sude i prosuđuju. Zaboravili smo na riječi »dobro je«, zatim »hvala«, kao što su i podrške, priznanja, itd. Tako se događa da u našoj zajednici konstruktivnu kritiku zamjenjuje kritizerstvo, dijalog zamjenjuje sud i redovito je ishod »lomljenje nečije kičme«. Koliko doprinosi tom lomljenju sam »polomljeni«, isto je pitanje, ali je činjenica da u Subotici postoje sad već u našoj nedavnoj povijesti koja nije dulja od jednog stoljeća tisuće i tisuće ljudi koji su ili kojima su »polomili kičmu«, »stavili ih na stranu«.
Već u ovim razdobljima u kojima mi živimo, možemo naći veliki broj značajnih pojedinaca koji više ne mogu ili u tim uvjetima ne žele doprinijeti zajedničkoj stvari i životu zajednice. Ne poznajemo praštanje, ali s tim više koristimo »obračun«. Tako se događa da nam je samo »izmišljeni vanjski neprijatelj«, a da je stvarni ili da su stvarni među nama samima i u nama samima. Ne treba sada prstom uprijeti u drugoga, treba pogledati samo u sebe. Svatko će naći barem dio odgovornosti za ovu situaciju. Tako nam neće trebati zakonske norme domicilne države da se smanjujemo u svojim institucijama ili organizacijama i ne treba nam nitko drugi, lomimo se mi sami. Usitnjavamo se. To je proces koji je jednak i samoubojstvu i ubojstvu. Kakva tragedija za ovaj narod!
NOVI PAPA – NADAHNUĆE: Imamo novoga Papu. Uzeo je ime Benedikt XVI. Samo ime je uzeo radi toga što želi vratiti pozornost Europe na velikoga »Oca zapadne kulture« – Svetog Benedikta iz Nursije, koji je osnovao benedikstinski Red i cijelu Europu kristijanizirao evanđeoskim načelima u znaku: Ora et labora – moli i radi. Evangelizirajući Europu, on ju je kultivirao i novi Papa je gledajući kako je »stara Dama« – Europa – na umoru, želio je i svojim imenom pokazati korijene i put uskrsnuća.
No, vrijedi analizirati i samo ime Benedikt. Dolazi od latinske riječi bene – dicere: to jest dobro-govoriti, dobro-reći. Naš hrvatski prijevod te riječi bi bio Blagoslovljen, jer latinski Benedictus znači doslovno: blagoslovljen. Kako je lijepo uočiti da hrvatska riječ Blagoslovljen dolazi od kovanice: blago-sloviti, to jest: dobro govoriti. Želio bih ovoj činjenici imena novoga Pape čuti i poruku za našu zajednicu. Ajde, pokušajmo od sada jedni o drugima blago-sloviti. Lijepo govoriti. Vratimo u naš rječnik i u srca riječi: hvala, priznanje, divljenje i tim samim ćemo početi zračiti jedan prema drugomu pozitivnošću. Čim kritizerstvo nestane, a naši razgovori budu dobronamjerna i konstruktivna kritika, bit će plod dogovor, a atmosfera zajedništvo. Zašto konačno ne bi shvatili da ćemo ovakovim razdvajanjima postati narod samoubojica? Zašto ne bismo konačno rekli jedno drugome: koji jesmo bit ćemo – ali pravi. Neka novi Papa bude nadahnuće i neka nam podijeli blagoslov, a mi primimo ime i službu: blagoslovljen koji dolaziš u ime Gospodnje! Dobro došao Benedikte, nauči nas bene-dicere, blago-sloviti, jedan o drugome od sada blago govoriti. Blagoslovljen blago-slov! g
