Arhiv tekstova
Salaši u subatičkom ataru
Kad su naši stari u subatičkom ataru počeli napuštat zemunicu i pravit salaš u kojem će stat, najpreg su oko njeg pravili staje, a posli i druge zgrade. Danas znamo kako su se salaši razvijali i na poslitku kaki su bili u punom gospodarskoj snagi na prilazu XIX. u XX. vik.
Prvi svitski rat je zaustavio njev napridak, al su se posli njeg salaši polagano počeli oporavljat od rata i podešavat gazdovanju u novoj državi. Velika gospodarska kriza na početku trideseti godina je malko ukočila napridak salaša i salašarskog gazdovanja, a kad su se iz nje iskobeljali do početka Drugog svitskog rata bili su u dotleg najvećoj gopodarskoj moći.
RAZVIJANJE RATA U SELA: Drugi svitski rat je zaustavio razvoj salaša, a posli njeg je počo njev sunovrat pa i uništavanje. Salaši koji su priživili tu pošast, sad na početku trećeg milenija životare, dok su se malo nji razvili u nove oblike domazluka kake su u zapadnim zemljama farme.
U našem kraju oduvik je salaš bio misto di je gazda stojo i u kojem je vodio domazluk, a nuz guste el ušorene salaše nadničari, napolčari i kojekaki zanatnici su na gusto nabijali kuće i salašiće, stvorili su rate (malo naselje s one strane atara). Nike od ti rata su se vrimenom razvile u sela, na priliku: Mala Bosna, Mirgeš, Crveno selo se vrimenom sjednalo s Malim Bajmakom, bajmačka Rata s Bajmakom itd. Nike od rata su do danas ostale kake su i bile, ko na priliku: Mala Baja kod roglja (mjesto di se putovi siku pod kutom od 45) puta za Mirgeš di se odvaja za Baju. Kucura je nuz somborski put na kraju uvratina varoški žitnica, a Mala Pešta pod (blizo) Đurđinom, dok su većinom nestale ko napriliku velika rata Kobino, posli Jožino selo u Vanteleku (Pavlovcu).
SIVAČKI PUT: Posli Drugog svitskog rata promet čeljadi i robe je utico na sudbinu pojedini rata. Na priliku: nuz putove od koji su napravili drumove rate su ostale, čak su se u drugoj polovici prošlog vika i proširile, ko na priliku: Kucura, Mala Pešta i druge. Kad su ukinili gvozden put Subatica-Crvenka i posli asvaltiranja puta Stari Žednik-Đurđin-Mišićevo, Sivački put je posto nevažan, za vrlo kratko vrime su napuštane kuće – salašići u Jožinom selu na Vanteleku. Da su od sivačkog puta napravili drum do danas bi ostali sačuvani salaši koji su bili oko el blizo njeg, pa i većina salaša u Hrvatskom majuru. Sivački put je i priki put od Đurđina i Stare Moravice do Subatice.
Salaši subatičkog atara, pa i drugi u Karpatskoj nizini, osobito u Bačkoj, su jedinstveni po tom što su jedini u Evropi kako se iz salaša čeljad bave zemljodilstvom. Takoreć na svakom većem zemljišnom posidu, čak i od desetak-dvadesetak lanaca (1 lanac = 7.200 m2), gazda je napravio salaš i iz njeg radio zemlju. Salašar se bavio ratarstvom, odranjivanjem živine, a tušta nji i pomalo s vinogradima, da ima toliko vina da s njim otpravi advenstke, poklade, pa ako mož da dotekne za dužijancu i vršidbu.
Bunjevci su dolaskom u ovaj kraj sa sobom doneli i naviku pijenja vina. Rad tog su odranjivali vinograde u crnici, a kad je krajem sedamdeseti godina XIX. vika filoksera uništila od reda sve vinograde u crnici, onda su većina salašara posadili nikoliko motika vinograda što bliže salašu, u pisku od Kunbaje (Skenderovo) do Bucke (dio vinograda kod Subatice). Vinograde su radili subatom, kad su ga ožuljali (posikli korov), polili (poprskali), okačovali (pokidali zaperke na lozi), obrali voće i skupili padanicu. Blizo kraja XIX. vika moj pradida je u bašči đurđinskog salaša posadio oko dvi motike vinograda u crnici, koji se dobro uvatio i osto je sačuvan do rušenja salaša, do početka šezdeseti godina XX. vika.)
SALAŠI – VIČNI SPOMENIK: Nažalost subatički pa i drugi srednje i južno-bački salaši, koji su i najgušći, do sad su stručno najmanje istraživani i opisani, pa je otaleg i vrlo malo znanstveni tumačenja na koja se mož oslonit u izučavanju razvoja subatički salaša i života salašara. Zato sam nuz pismena najviše oslanjo na izgled stari sačuvani pa i ruševni salaša u našem ataru. Za najstariji salaš kojeg sam pronašo pouzdano se zna da su u njemu živila čeljad na početku XIX. vika. On je u dobrim drugačiji od drugi salaša, o njemu će još bit riči.
Kad ocele kogod bude pripovido o bunjevačkim Hrvatima, ko su i otkaleg su, on će makar s nikoliko riči izustit da je život Bunjevaca u ovom kraju vezan za salaš, brez kojeg se ne mož pripovidat o njima. Bunjevci su u svoju prošlost uziđali, nabili u salaše, s njima se sjednali i zato njim je vični spominik. Kako su salaši izgledali i kako su živili u njemu znamo po izgledu iz njevog gospodarskog sjaja, s kraja trideseti godina XX. vika. g
