Arhiv tekstova
Kakav smo svijet sami sebi stvorili?
U subotu 16. travnja na sceni Jadran Narodnog kazališta u Subotici, Hrvatsko narodno kazalište iz Osijeka odigralo je predstavu pod nazivom »Osam žena«. Ova predstava, rađena po tekstu Roberta Thomasa, a u režiji Aide Bukvić premijeru je imala prije otprilike godinu dana, točnije 7. svibnja 2004. godine.
Tragikomični triler, kako je u najavi pisalo, čini radnja karakteristična za uratke britanske spisateljice Agathe Christie, na koje se pokraj »le theatre de boulevard«-a, pisanje Roberta Thomasa i oslanja.
UBOJSTVO I OKRIVLJENI: Radnja predstave je smještena u neodređeno vrijeme kraja pedesetih ili početka šezdesetih godina prošloga stoljeća (iako je vrijeme odigravanja drame u ovom slučaju sasvim irelevantno), u obiteljsku kuću za vrijeme božićnih blagdana. Ubrzo nakon upoznavanja s većinom likova dolazi do klasičnoga kriminalističkog zapleta – tragičnoga i nasilnoga događaja umorstva jedinog muškarca u obitelji, bogatog tvorničara Marcela, koji predstavlja »pater familiasa« ali, kako ćemo kasnije uvidjeti, samo u financijskom domenu. Ubojstvo ubrzo potiče raspredanje zamršenoga klupka njihovih međuljudskih odnosa, kao i onih unutar svakoga pojedinačnog lika.
Nakon uviđanja da je ubojica u kući i da to nije nitko izvana, svih osam žena postaju potencijalni osumnjičeni: supruga Gaby, kćeri Suzon i Catherine, punica Mamy, šurjakinja Augustine, sestra Pierette, domaćica i dadilja, gospođa Chanel, i sluškinja Louise. Situacija u kući je sljedeća. Imanje je izolirano od civilizacije u snježnoj oluji, telefonske žice isječene, likovi su onemogućeni kontaktirati s vanjskim svijetom, što nas upućuje na njihovu intenziviranu psihodramu sumnje i nepovjerenja.
RAZOTKRIVANJE LAŽI: Ovakva triler potka predstavlja samo prvi sloj drame, ubojstvo se ubrzo marginalizira, a na scenu dolazi prikaz međuljudskih odnosa ovih »osam žena« – laži, tajne, prijevare, licemjerje i prljava igra. Određenim i inteligentno proračunatim dramskim tokom svaka od žena u određenom dijelu radnje dolazi u epicentar ispitivanja od strane drugih. Ovakav metod pruža jasniju dinamiku predstavi, koja je van domena teksta, uglavnom dosta statična i monotona. Prvoosumnjičena, supruga Gaby, u jednom dijelu dovodi publiku do šireg poimanja krivice, van granica prisutnoga slučaja ubojstva riječima: »Svi su krivi i nitko nije kriv! Nitko nije bez grijeha«. Ove nas riječi upućuju i da se dekontekstualiziramo od pomalo muško-šovinističkog tona koji sve modele moralno aberirane ljudske duše svodi na pol aktera ove predstave, a to su žene. I lik oca, iako fizički neprisutan, spominje se u kontekstima laži, prijevare i neprijatnih saznanja, a sve to tužno nam sugerira jedan turobni prikaz ljudskog roda uopće. Odnosi među likovima konstantno se izmjenjuju – od potpune sumnje do približavanja i empatije, jer prepoznavanje (projiciranje) svojih slabosti u drugima jeste ono što ih u predstavi (a i životu) čini bliskima. Na kraju rasplet otkriva olakša-nje zbog činjenice da žrtva, suprug, zet, poštovani otac i brat uopće nije mrtav (što se u približavanju kraja predstave na trenutke dalo i predosjetiti). U kratkom vremenskom intervalu drama se izvrće u neslućenom smjeru. Marcel je slušajući sve ono što se razotkrilo pokraj njegovog »mrtvog« tijela izabrao put koji mu je već bio pripisan. Smrt, ali samoubojstvom. Zvuk pištolja označio je kraj drame.
PITANJA I ODGOVORI: Slojevitost predstave nameće i niz drugih pitanja te mogućnosti percipiranja. Odgovori leže u našim osobnim stavovima i također pozivaju na preispitivanje. Pitanje izbora? Svaka od njih osam možda igra ulogu koju je sama odabrala: savršena supruga, ljubavnica, patnica, mlada buntovnica, ugledna djevojka… Kakav smo svijet sami sebi stvorili? Koliko poznajemo jedno drugoga? Kakva je pozicija suvremene žene? Odmakom od naivne, ali na momente i zabavne podrugljivosti i zavidnosti ženskih međusobnih sučeljavanja, otkriva se prilično mračna vizija žene koja svoju samoću (usamljenost) vidi kao nemilo oslobođenje od superiornog »svijeta muškaraca«, a odlazak u prijevaru i neistinu kao mimikriju neuzvraćene ljubavi.
U ovom projektu zastupljene su gotovo sve pripadnice ljepšeg spola ansambla Drame HNK: uz redateljicu Aidu Bukvić, dramaturgiju potpisuje Marijana Fumić, kostime Mirjana Zagorec, a na sceni se pojavljuju pripadnice sve tri generacije ženskog ansambla: Lidija Florijan, Mira Perić-Kraljik, Sandra Lončarić, Tatjana Bertok-Zupković, Radoslava Mrkšić, Ana Stanojević, Nela Kočiš i Ljiljana Krička Mitrović.
Glazba, autorski rad Branka Kostelnika, minimalno je zastupljena. Za scenografiju ležernog dnevnog boravka obiteljske koja plijeni retro 50-tim zaslužan je Ivo Knezović.
Predstava »Osam žena« dokazuje da HNK Osijek raspolaže kvalitetnim i ženskim ansamblom jer su se one odlično snašle u vrlo zahtjevnom tekstu za koji je potrebno zavidno glumačko umijeće.
Davor Bašić Palković
