Arhiv tekstova
Suradnik istine
Kao vjernici smo svjedoci izvanrednih događaja u povijesti Crkve. Čini mi se da sa osobitim strahopoštovanjem moramo biti svjesni da nas Bog ugrađuje u jednu epohu povijesti koja je neobično važna i značajna. Naime, tko poznaje dobro povijest katoličke Crkve, zna da u toj povijesti dugoj i burnoj postoje razdoblja izuzetno svjetla i razdoblja »tmurnih« oblaka. Razdoblja koja osobito svijetle su vremena ponajprije velikih i svetih pastira koje je Bog postavljao na čelo svoje Crkve. Ako mi na stvarnost Crkve gledamo samo fenomenološki i povijesno, osiromašit ćemo i svoju spoznaju i svoje znanje. Crkva ima jednu Božansku dimenziju koja joj se niti može niti smije zanijekati. Ona je Božanskog podrijetla i nije samo institucija i ne smije biti samo institucija i nije organizacija i ne smije biti samo organizacija – ona je živi organizam, ona je Tijelo čija je duša Duh Sveti. Ona je otajstvo. I baš radi toga što Crkva u svojoj povijesti doživljava, prepoznajemo velika vremena po velikim pastirima. Prva stoljeća kršćanstva su u znaku progona i mučeništva ali sa velikim i svetim pastirima, unatoč progonstva ona se širi i raste. U vremenu seobe naroda ponovno je zasjalo nekoliko velikih pastira izuzetnog duha i svetosti. Crkva se raduje zadnjih stoljeća velikim pastirima koji predsjedaju crkvenom zajedništvu ljubavi i uistinu je nemoguće izreći ukratko svu poruku i sva djela koja su ovi veliki ljudi ugradili u povijest. Kao nikada do sada, kroz više od mjesec dana, Crkva je preživljavala osobitu vidljivost Božjega Duha u svojoj povijesti. Planetarno voljeni Papa, Ivan Pavao II. umro je »na očigled cijeloga svijeta«. Cijela planeta je planula u jednodušnoj molitvi za tog velikog čovjeka i povodom njegove smrti. Nikada se sigurno u povijesti nije u isto vrijeme i na tako razne načine molilo kao o smrti Velikog Ivana Pavla II. Osobni znak i poruka našem vremenu: MOLITVA POVEZUJE LJUDE – MOLITVA JE ZNAK NAJDUBLJE SOLIDARNOSTI. Tako se je dogodilo i da je sprovod velikoga Pape bila snažna poruka molitvene solidarnosti. Izbor novoga Pape Benedikta XVI. znak je ponovne prisutnosti Božjega Duha na opipljivi način u povijesti Crkve. U ovako razjedinjenom svijetu naći »Parlament« koji će tako misliti, odlučivati i složno raditi da će u jednoj od najkraćih Konklava izabrati nasljednika nenadmašivog karizmatika Ivana Pavla II. »Kakvo čudo u očima našim«, uskliknuo bi Psalmista. No, svaki pontifikat ima svoju dimenziju i jaku poruku u Petrovoj službi kojom se ugrađuju u povijest svijeta. U likovima pastira Bog »prstom upire« na velike probleme i daje odgovor na izazove vremena da bismo prepoznali »znakove vremena«. U vrijeme smjene Milenija i kriza cijeloga čovječanstva bio je Papa jedne osobite širine i pripadao je svima. Bio je spreman, i Bog je po njemu ujedinio svijet. No, taj svijet i dalje pati od mnogih izazova, osobito relativizma i subjektivizma. Relativizam je opasnost na koju je kardinal Ratzinger jasno upozorio na početku Konklava, na misi u crkvi svetoga Petra. Relativizam je najveći protivnik istine, a subjektivizam najveći protivnik ljubavi. Tako se događa da unatoč vanjskoj globalizaciji i ujedinjenju prijeti jedna »nagriženost« iznutra, a to je relativizam i subjektivizam. I sada dolazi Papa čije je geslo SURADNIK ISTINE. Tekst je uzet iz Treće Ivanove poslanice. Evo što sam Papa kaže o svome geslu: »Ja sam, naravno, kako mi i pristoji, strastven čitatelj Svetoga pisma, a na te riječi, koje su me očaravale od samoga početka, naišao sam u trećoj Ivanovoj poslanici. Njihovo je znače-nje ograničeno. Tko prima glasnike evanđelja, taj postaje suradnikom Istine. A prihvaćanjem glasnika on već i sam surađuje u ovome svijetu.
HRABROST ZA ISTINU: Moram reći kako sam u desetljećima svoje nastavne djelatnosti, dakle kao profesor, i sam vrlo snažno osjetio krizu zahtjeva za istinom. Strahovao sam da je zapravo drsko kako mi postupamo s pojmom istine kršćanstva i kako nemamo poštovanja prema drugima. Pitanje je bilo: Koliko daleko smijemo ići?
O tom sam pitanju vrlo pomno razmišljao. Na kraju sam ipak shvatio da kad se udaljavamo od pojma istine, udaljavamo se i od samih temeljnih postavki. Jer za kršćanstvo je od samoga početka karakteristično da kršćanska vjera ne zahtijeva prvotno vježbe ili možda promatranja, kao što je slučaj u nekim religijama, koji se uglavnom sastoje u pridržavanju određenih obrednih radnji.
Kršćanstvo nastupa sa zahtjevom da nam kaže nešto o Bogu i svijetu i o nama samima – i to nešto istinito i nešto što nam daje svjetlo. Tako sam došao do spoznaje da u krizi vremena, u kojem, doduše, imamo mnoštvo komunikacija u prirodoznanstvenoj istini, ali smo potisnuti u subjektivno što se tiče pravih pitanja o čovjeku, ponovno trebamo tražiti istinu i imati hrabrosti za istinu. U tom smislu riječi koje sam uzeo za moto određuju zadaću svećenika i teologa, naime da on treba pokušati, u svoj poniznosti, u svijesti o svojoj pogrešivosti, postati suradnikom Istine«.
To je poruka i nama. Imamo Papu čije je geslo SURADNIK ISTINE. Živimo u svojoj sadašnjici upravo u toj krizi istine. Ako išta našem društvu, ako hoćete i u ovom konkretnom, nedostaje volja da konačno vidimo da se na laži, lažnoj samodopadljivosti, lažnoj riječi ne može graditi ništa osim mjehura sapunice. A da se na gramu istine može osloniti svijet. Rastočila nas je, razorila i ranila baš ta poluistina i neistina, prvo u nama samima, o nama samima, a onda neistina koju nosimo u predrasudi i sudu o drugima. Stvorili smo oko sebe lažni svijet, stoga gradimo lažne odnose i oni se urušavaju jer svijet laži ne može postojati za dugo. Stoga je odgovor Boga ovom vremenu, pa i nama, upravo u onome što mi kršćani prepoznajemo kao njegov trag povijesti i po geslu Benedikta XVI. Suradnik istine! g
