Arhiv tekstova
Kako je nasto salaš
Kad su počeli naseljavat bačke pustare narod je najpreg živio od odranjivanja živine krupni zuba (marva, konji) i ovaca, uvik je bio nuz živinu, pa se onda na duže sklanjo u zemunicu. Izlazak iz zemunice vodio je u nastanak salaša po onda neobrađivanim i nenaseljenima pustarama.
Nastanak naši salaša mož se pratit po nastanku i razvoju salaša u Madžarskoj, u ravnici izmed Dunava i Tise, u XVI. i XVII. viku. Salaši u subatičkom ataru su se počeli razvijat u XVIII., a u XIX. viku su već dobili približan izgled po položaju i rasporedu odaja.
BEZ PISANOG DOKAZA: Od vrimena kad su postali obilježje i subatičkog atara, više ljudi su ji opisali, a jel ji ima tušta sačuvani, znamo kako izgledaju. Da su se salaši mogli razvit bila su ispunjena tri činioca: prvo, ravnica je imala veliku granicu; drugo, poboljšan je pravni položaj zemljodilaca; i treće, hasniranje zemlje uz male el brez obaveza, slobodno korišćenje zemlje.
Ove pogodnosti su potvrđene kad su veliki gradovi: Segedin 1719., Novi Sad i Sombor 1747., a Subatica 1779. godine postali slobodni kraljevski gradovi, kad su iskoracili iz feudalizma. Od onda su se te varoši mogle brže razvijat, a s njima i gospodarstvo, onda ode u njemu najvažnija grana: zemljodilstvo. Salaše su počeli pravit kad su zemljodilci koji su zemlju hasnirali postali i njevi vlasnici.
Jedni salaši su postali tako da su zemljodilci, koji su stali u naselju, na obližnjoj zemlji napravili zgradu di su stali u vrime veliki poljski poslova, koje su radili od ujtru do uveče i više dana, da imadu di prinoćit. Vrimenom njim je salaš posto misto di se obitelj zemljodilca zauvik nastanila, u njemu su napravili salaš za čeljad, staje i pomoćne zgrade. Starija su čeljad često živila u naselju, kod nas većinom u varoši.
U jednom se slažu svi koji su dosad probali doznat kad je napravljen prvi salaš: o tom nema pisanog dokaza, nit je sačuvan da ga je kogod prija nas opiso pa i nacrto, a kad je napravljen mož se samo nagađat. U jednom turskom defteru (popis poreski obveznika) iz 1570. godine popisani su salaši u pustarama današnjeg subatičkog atara, otaleg znamo da su Bunjevci 1743. godine imali 105 salaša (Devavari). To je zasad jedini pisani trag o našim salašima. U to vrime je cigurno narod živio i u zemunicama, el putrijama (neugledna kućica), jel su nam nikoliko ostale sačuvane još u XX. viku, koje su opisane.
ŠTO BLIŽE NJIVI: U to vrime radit zemlju naveliko iz varoši el manjeg naselja bilo bi zdravo teško, čak nemoguće, jel na priliku: da iz naselja čeljad iđu kosit travu za sino, posijat i odranjivat usive, nadgledat živinu na ispaši i prirađivat mliko i radit druge tim nalik poslove, a na kraj dana se vratit u naselje skoro da ne mož. Zemljodilske poslove s najviše uspiha i najlakše mož uradit ako je čovik što bliže njivi, al zato u odranjivanju živine nuz poso oko nje, časkom se mož latit i drugog posla el pristat radit kad zatriba.
Za više usamljeni salaša znam da su bili nabijeni još u prvoj polovici XIX. vika, ko na priliku salaš mog pradide Time Sudarevića u Đurđinu, salaš Vojnić Mijatov u Maloj Bosni, stari salaš Stantićev – Zizin danas u Hrvatskom Majuru itd. Kad se proučava položaj i način nabijanja ovi stari salaša upućuje da su oni nabijani na mistu ranijeg salaša, a možda prija njeg na mistu zemunice. Ako je i bilo prija ovaki salaša oni su posli jednog vika el više srušeni i na istom mistu je nabijen noviji salaš.
VLAST O SALAŠIMA: U svojoj doktorskoj dizertaciji (Osijek 2001.) mr. Slaven Bačić je opiso zvaničan odnos vlasti prema salašima i salašarima. U Statutima bačkih slobodnih kraljevski gradova piše kako će narod branit od bećara (razbojnika), zato će širit varoši, al i da će srušit kojekake kolibe (zemunice, putrije) u gradskom ataru. I to je pouzdan dokaz da je dio naroda živio u zemunicama, jel su one bile i »noćno pribježište i skrovište zlobnih i opakih ljudi, a osobito pljačkaša«.
Kako su kolibe u pustari bile i misto di su se sklanjali »pre zlobni nego pošteni stanovnici, Statut Marija Theresiopolisa pridviđa da se ne dopušti dalje pravljenje koliba, a napravljene nek sruše i ako mož nek ji primiste u varoš, di će narod bit pod nadzorom«.
Ovakim mirama Subatički statut je imo dvostruki cilj: najpreg, da se postigne tzv. »zbijanje naselja« rad oblikovanja užeg dila variši i drugo, da urede mrižu varoški sokaka. Ovom je pravi cilj: ušorit salaše nuz putove i napravit sela, da olakšaju krećanje vojske u tom kraju. Želju o tom je u ataru »Szent Marije« izno 1763. godine jedan člana Ugarske komore kad je službeno obalazio Bačku (Ivanji.) Iako su se zdušno paštrile gradske, županijske i sridišnje vlasti, ni u Somboru, ni u Novom Sadu ovo pitanje nisu rišili, većina salaša su ostali di su i bili.
Ova želja države (koja je znatno oslabila sa smrću Josipa II. 1711.) nije uspila rad zdravo jakog otpora ljudi koji su stali na salašima.
g
