Arhiv tekstova
Prvo spominjanje grada Zagreba
23. travnja 1963. u Zagrebu je umro hrvatski botaničar Ivo Horvat. Bio je izvrstan sveučilišni predavač i veoma plodan znanstvenik. Od 1920. godine djelovao je na Filozofskom fakultetu gdje je prošao sve stupnjeve: od asistenata i docenta do izvanrednog i redovitog profesora. Na obroncima Zagrebačke gore te livadama, brežuljcima i planinama Hrvatskoga zagorja i Gorskog kotara uvodio je studente bogatim florističkim znanjem u poznavanje bilja, a vegetacijskom stručnošću u čitanje biljnih zajednica, njihovu građu i zakonitost. Poslije Drugog svjetskog rata umjesto katedre na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, gdje je godinama predavao kao redoviti profesor, dodijeljena je Horvatu katedra na Veterinarskom fakultetu gdje je botanika neobavezan predmet. To ga, međutim, nije obeshrabrilo već ga je posve usmjerilo na znanstveni rad. Pokrenuo je i kartiranje vegetacije naših planina te objavio brojne znanstvene radove s toga područja.
23. travnja 1922. umro je Vlaho Bukovac, hrvatski slikar. U ranom djetinjstvu slika akvarele, a sličice prodaje djeci za krajcar. Imao je samo 10 godina kad sa stricem odlazi u Ameriku da bi tamo nastavio školovanje, no nakon stričeve naprasne smrti, njegova udovica šalje Vlahu u popravilište za malodobne.
Bez novca i zanimanja vraća se u Cavtat, a s 15 godina polazi na svoje prvo putovanje kao pomorac. S 19 godina ponovno ide u Ameriku i ovaj put odlučno želi raditi samo kao slikar.
Godine 1877. Bukovac je opet kod kuće u Cavtatu i tu nastaje velika prekretnica u njegovu životu. U Šarićevoj ljekarni u Dubrovniku pjesnik i publicist Medo Pucić svima je pokazivao sliku mladog Bukovca nazvanu »Sultanija« naslućujući da bi se ta darovitost u pravim rukama mogla dobro razviti. Uz pomoć biskupa Strossmayera stiže Pucić s Bukovcem u Pariz. Počinje pravo školovanje kod poznatog slikara Cabanela na Ecole des beaux arts.
Slika Vlahe Bukovca »La grande Iza«, stavljena na počasno mjesto u velikoj ulaznoj dvorani Pariškog salona 1882., znači pravi i potpuni uspjeh. Nakon toga Bukovac putuje u Beograd i portretira na srpskom dvoru, a zatim u Crnu Goru i na Cetinje. Onda boravi u Zadru i Splitu.
Veliki događaj 1898. bio je otvaranje Zagrebačkog salona, koji Bukovac otvara kao predsjednik tek osnovanog Društva umjetnika. Od 118 izložaka 50 je Bukovčevih, ali je zapažen i napredak mladih umjetnika. Bilo je čak 11 tisuća posjetitelja. Bukovac nakon Salona napušta Zagreb, seli se u Prag gdje je imenovan redovnim profesorom Praške akademije i tamo je ostao do smrti.
25. travnja 1529. rođen je u Cresu Frane Petrić, filozof i polihistor. Proživio je buran život, ispunjen naizmjence uspjesima i nedaćama. Školovao se u Veneciji, Ingolstadtu u Bavarskoj, Padovi i Ferrari. Predavao je na sveučilištu u Ferrari te na rimskom sveučilištu Sapienza, kamo ga je pozvao njegov prijatelj iz studentskih dana u Padovi, papa Kliment VIII.
Petrić se bavio i poetikom (pisao je i pjesme), retorikom, historiografijom, vojnim disciplinama, matematikom, geomatrijom i medicinom, no ipak glavno je područje njegova rada filozofija.
Umro je 6. na 7. veljače 1597. u 68 godini u Rimu.
25. travnja 1979. u Zagrebu je umro Slavko Batušić, pjesnik, putopisac, romansijer, povjesničar umjetnosti, teatrolog, zatim leksikograf i profesor, prevoditelj, urednik i kazališni djelatnik. Rođen je 2. lipnja 1902. u Novskoj.
26. travnja 1134. godine ostrogonski nadbiskup izdao je najvažniju zagrebačku povijesnu ispravu ili takozvanu Felicijanovu latinsku ispravu. Riječ je o sudskom sporu između zagrebačkog biskupa Macilina i šomođskog župana Adalberta, u kojem je zagrebačkoj biskupiji dosuđena nepravedno oduzeta šuma.
Ne postoji nikakav stariji i vjerodostojniji dokument u kojem bi se pripovijedalo o tome kako je kralj Ladislav Arpadović osnovao zagrebačku biskupiju, doveo prvog biskupa, Slovaka imenom Duh, te mu za pomoćnike dodijelio svećenike vične slavenskom jeziku. Drugi je jedinstveni podatak u toj ispravi to što se prvi put u povijesti izrijekom spominje ime ovoga grada: zabrabienzem konstituit episkopatum, u prijevodu: za vladavine najplemenitijeg kralja Ladislava… rečeni je kralj, nadahnut milošću božjom, po savjetu onih i ostalih plemića, utemeljio biskupiju zagrebačku.
30. travnja 1875. u Zagrebu je rođen hrvatski pjesnik Vladimir Vidrić. Oko hrvatskog pjesnika Vladimira Vidrića splele su se mnoge legende, a njegova snažna, samosvojna pjesnička figura ni danas ne blijedi. Svojim kratkim životom (umro je 1909.), samo s jednom zbirkom, objavljenom u vlastitoj nakladi, fascinirao je suvremenike, kritičare i poklonike pjesničke riječi.
Vidrićevo pjesništvo, spoj simbolističkih i ekspresionističkih elemenata antologijskom je vrijednošću ostavilo je dubok trag i u stihovima kasnijih hrvatskih književnika.
