Arhiv tekstova
Vukovar, ljubavi moja
Srpanj 1991.
Na putu za Zagreb, po ustaljenom običaju, želim prespavati u Vukovaru. Rezervirao sam svoju sobu (recepcioneri me već znaju) u hotelu »Dunav«. U Erdutu dva policajca. Legitimiraju me. Između Dalja i Borova, nasuprot nekoj farmi, ukopan tenk. Vojna policija. Traže putni nalog, osobne dokumente, a u službenom automobilu uredništva traže oružje. Nalaze velike, masne papire. Kolega je prethodnog dana prevozio neku slaninu, valjda na obiteljski ručak, i zaboravio papirnu ambalažu. Vojnici sumnjaju, zapisuju podatke, no ipak produžavam.
Smještam se, i otkrijem da sam ponovno zaboravio neke sitnice: češalj, sapun za brijanje. Odlazim u obližnju prodavaonicu, ispod čuvenih arkada u centru grada. Stotinjak metara od hotela. Susrećem najezdu čudnih, do tada neviđenih velikih komaraca, koji ne bodu, ali ulijeću u oči. U prodavaonici stara dama objašnjava kasirki: »Bit će rata, Jelo, ovakvih je komaraca posljednji put bilo baš 1941.«
Nasmiješim se, ali je sam dijalog toliko nestvaran, da ga pamtim.
I često se sjećam stare umirovljenice.
Jesen 1991.
»Sentelekijevi Dani« u Sivcu.
Upoznajem Aleksandra Tišmu, srpskog pisca, na terasi rodne kuće dr.Kornelija Stankovića, koji je pod imenom Szenteleki Kornél početkom dvadesetih godina prošloga vijeka postao rodonačelnik vojvođansko-mađarske književnosti. Razgovaramo na čistom mađarskom, a slušamo topove koji tuku Slavoniju i Baranju. Možda baš i Vukovar.
»Čujete li? Fašizam je oživio«, govori čuveni pisac.
Nekoliko tjedana kasnije, poslije pada Vukovara, gledam »Dnevnik« Televizije Beograd. Sada već znam da je to bilo 19. ili 20. studenoga 1991. Reporter se javio iz Vukovara, i izgovorio čuvenu rečenicu: »Ovaj je grad u ruševinama, ali je slobodan!«
Nije ni trepnuo.
Sada je urednik i voditelj jedne emisije.
Koliko vidim, i dalje ne trepće.
Kolovoz, 1992.
Pruža mi se mogućnost da odem za Vukovar.
Izaslanstvo međunarodne organizacije »Europski dom« ide autobusom, te se u Subotici ukrcavam s fotoreporterom Attilom Szaboom. Na mostu kod Bogojeva Ukrajinci ili Rusi, pod plavim kacigama. Na drugoj obali rijeke Dunav velika tabla s ćiriličnim natpisom. »Dobro smo došli u SAO«, odnosno Republiku Srpsku Krajinu.
Plavci nas bez problema propuštaju, a nema tragova rata u Erdutu, Dalju i Borovu Selu. Tek se u Borovu naselju ima što vidjeti. Ne vjerujem svojim očima. »Bože, pa ja sam ovuda svake godine išao na more, preme Županji…«
U Vukovaru samo ruševine. Domaćini nam govore da se strogo držimo cesta, jer u ruševinama ima »pašteta«. Što će reći – nagaznih mina. U razrušenom Gradskom muzeju, u zgradi grofova Eltz, koja ni krova više nema, sve razvučeno. Navodni kustos u patikama, pod vedrim nebom objašnjava, kako je »Vukovar uvijek bio srpski grad«. Nema smisla protivuriječiti, citirati povijesne datume i podatke iz popisa stanovništva…
Na nakrivljenoj i nagorjeloj debeloj gredi, koju obasjava ljetno sunce, stoje tri biste. Drugovi Marx, Engels i Lenjin, koji su sklonjeni u proljeće 1991., nisu se ni pomakli sa svojih mjesta. Ni bombe, ni granate im nisu naškodile.
Još uvijek kolovoz 1992.
Nalazimo granatom gađanu rodnu kuću Lavoslava Ružičke, kemičara i dobitnika Nobelove nagrade. Moj hotel »Dunav« je bez krova, ali na ulazu je ploča, koja daje na znanje da je tamo sjedište Srpske radikalne stranke za Vukovar.
U Radio Vukovaru, do kojeg stižemo kroz razrušeni dio grada, emitira se program isključivo na srpskom jeziku. Pitam urednicu, zašto se ne raščišćavaju ruševine, a njoj se ote iskren odgovor: »Ne zna se još, čije će sve ovo biti…«
Japanac iz našeg autobusa, koji je cijelim putem držao kartonsku kutiju pred sobom, jedva čeka da stignemo do Gradske bolnice. Ponio je sa sobom manju količinu važnih i potrebnih lijekova (po njegovoj ocjeni i po skromnim svojim materijalnim mogućnostima) pribavljenih čak iz Tokija. Predaje ih doktoru Stanimiroviću (koji se tada naveliko bavio politikom, a i danas je političar), ravnatelju bolnice, koji nam pokazuje malu, prizemnu zgradu koja je izgrađena kao dar neke beogradske tvrtke. Služi kao portirnica. Ni riječi o pobijenim ranjenicima, medicinskom osoblju iz te iste bolnice, koja na sebi tada još nosi tragove »oslobođenja«. Jedva se i Japancu zahvalio…
Na mjestu gdje se Vuka uliva u Dunav, negdašnja Riblja čarda. Svježe obojena, i velikim plavim slovima ispisana namjena: PECTOPAH. Japanac me pita na engleskom, što to znači?
I rukama i nogama mu objašnjavam.
Plaćamo njemačkim markama, a sitninu nam vraćaju u krajinskom dinaru.
Proljeće 2005.
Prije par godina više sam puta prolazio mojim Vukovarom, ali se nisam zaustavio. Plašio sam se ponovnog susreta, i danju i noću. Ovaj put, sredinom travnja nisam imao kud.
U hotelu »Dunav« nemaju knjigu gostiju iz srpnja 1991.
Možda je tako i bolje.
Negdašnja Riblja čarda (odnosno PECTOPAH) je ponovno stjecište izletnika i namjernika. Popio sam pivo, kao prije 13 godina, platio kunama, i kupio fotografiju grada od starca u invalidskim kolicima.
Konobar je, inače, subotički zet, čest gost kod nas, pa smo se zgodno »izdivanili«.
Grad se obnavlja, ruševine se raščišćavaju do temelja, jer se mnoge zgrade ne mogu popraviti. Ili se popravci ne isplate.
Ima još uvijek miniranih područja, vidjeli smo ih na Mitnici, obilazeći čuveni Vodotoranj.
Središte grada je samo djelomice obnovljeno, ali pod vjekovnim arkadama radi samoposluga. Mogao bih ponovno kupiti sve ono, što sam zaboravio doma.
I nema tih velikih komaraca, koji su viđeni 1941. i 1991. godine. g
