Arhiv tekstova
Početak nove blizine
Jučer smo proslavili svetkovinu Spasova – Uzašašće Isusa Krista na nebo. Za kršćane je to veliki blagdan, jer se radi o činu spasenja koje je u isto vrijeme jedna vrsta završetka i u isto vrijeme početka. Krist je uzišao na nebo, s desne Očeve i od tada nas kao jedini Veliki Svećenik zagovara i posreduje spasenje koje se onda po nama ljudima i u nama ljudima i danas događa. Međutim, u želji da i ovaj spasenjski događaj učinimo za nas porukom danas, poslužit ću se tekstom nekadašnjeg teologa, a sada pape Benedikta XVI., koji u jednom svom razmišljanju o suvremenosti poruke Spasova među ostalim razmišlja ovako:
U izvještaju o Kristovu uzašašću u nebo evanđelist Luka napisao je rečenicu koja me iznenađuje svaki put kad je pokušam teološki razjasniti. Luka, naime, u svojem evanđelju primjećuje da su se s velikom radošću učenici vratili s Maslinske gore u Jeruzalem. U okvirima naše normalne psihologije to baš ne bi moglo odgovarati stvarnosti: uzašašće Gospodinovo u nebo bijaše njegovo posljednje ukazanje. Učenici su bili svjesni toga da ga u ovom svijetu više neće vidjeti. Ovaj rastanak očito nije moguće usporediti s onim na Veliki petak. Onda je Isus očito doživio neuspjeh, i sva su se prethodna nadanja tog dana pričinjala kao velika zabluda. A rastanak četrdesetoga dana nakon uskrsnuća ima, naprotiv, u sebi nešto pobjedničko i izgledno za budućnost: Isus je ovoga puta otišao u život, a ne u smrt. On nije pobijeđen, nego je pobjednik: Bog ga je proslavio. Stoga je bilo, bez sumnje, razloga za radost. Međutim, kad se razum i volja raduju, ne moraju se bezuvjetno radovati također i osjećaji. Osjećaji mogu trpjeti zbog gubitka ljudske blizine pa makar razumiju Isusovu pobjedu. Strah pred napuštenošću može se pojačati, pogotovu kad su učenici bili suočeni s neizmjerno velikim zadacima koji su bili pred njima: oni moraju krenuti u nepoznato i svjedočiti o Isusu u svijetu koji u njima gleda samo obične male ljude iz Judeje.
KRISTOVO UZAŠAŠĆE: No, kako bilo da bilo, na tom se mjestu govori o velikoj radosti povratnika s Mas1inske gore. Nikad nećemo moći posve dokučiti taj govor kao što nikad nećemo moći shvatiti ni radost mučenika: pjevanje primjerice Maksimilijana Kolbea u bunkeru smrti; radosni hvalospjev svetoga Polikarpa na lomači, i tako dalje. Istu takvu veliku radost susrećemo i u svetaca koji su iskazivali veliku ljubav prema bližnjima upravo u trenucima kad su smjeli pomoći bolesnima i pogođenima trpljenjem – i, hvala Bogu, nisu to tek izvješća iz prošlosti. Tako i mi možemo naslutiti nešto na temelju takvih iskustava kako je radost zbog Kristove pobjede mogla pogoditi ne samo razum, nego i srce te tako potpunoma uspjeti. Tek kad i mi nešto slično osjetimo i doživimo, onda možemo istinski shvatiti blagdan Kristova uzašašća na nebo. Ono što se tu dogodilo znak je konačna otkupljenja u srcu ljudi, tako da se spoznaja toga pretvara u radost.
Kako se to u pojedinosti dogodilo – ne znamo. No Sveto pismo ima ipak neka uporišta na temelju kojih bismo to mogli shvatiti. Luka nas npr. izvješćuje kako se Isus u četrdeset dana nakon uskrsnuća ukazivao pred očima i ušima svojih učenika tumačeći im tajne kraljevstva Božjega. On tad dodaje još i treću riječ, da bi protumačio to zajedništvo u onih četrdeset dana – ponešto čudnu riječ koju mi prevodimo riječima »s njima je blagovao«. No, doslovno bismo trebali to prevesti »dok je s njima blagovao sol«. Sol je bila najdragocjeniji dar gostoprimstva i time izraz za gostoprimstvo općenito. Tako bismo tu rečenicu zapravo trebali prevesti ovako: on ih je preuzeo u svoje gostoprimstvo, u gostoprimstvo koje nije samo neki izvanjski događaj nego naznačuje udio u njegovu životu. Sol je, povrh toga, i simbol trpljenja. Ona je začin, sredstvo konzerviranja koje sprječava raspadanje, smrt. Što god ova tajanstvena riječ mogla značiti, njezin je smisao donekle jasan: Isus je učinio iskustvenom tajnu o sebi i umu i srcu svojih učenika. To više nije bila samo ideja, ona je obuhvaćala vrlo malo od razumljivog i shvaćenog, no oni su bili njome pogođeni u svojoj srži, u čitavu svojem biću, u živo meso. Isusovu poruku nisu poznavali samo izvana nego je ona zaživjela u njima.
VJERA OTVORENA U NADI: Još mi se jedna evanđelistova rečenica čini važnom. On veli da je Isus raširio ruke i blagoslovio učenike. Dok ih je blagoslivljao, nestao je pred njihovim očima. Posljednja slika Isusova bijaše im Isus raširenih ruku, gesta blagoslivljanja. Ikona Kristova uzašašća s kršćanskog Istoka koja seže do samih početaka kršćanske umjetnosti učinila je taj prizor središtem svega kršćanskoga. Uzašašće na nebo čin je blagoslivljanja. Ruke su Kristove postale krovom koji nas štiti, i u isti mah i silom koja otvara vrata svijeta u vječni život. On odlazi blagoslivljajući učenike, ali i obrnuto: blagoslivljajući svoje, on s njima ostaje. To je od tada način njegova odnosa prema svijetu i prema svakome od nas: on blagoslivlje, on je za nas postao blagoslov u najizvrsnijemu smislu. Tako bi upravo ta riječ mogla najbolje razjasniti samo središte događaja i protumačiti neobično proturječje rastanka koji je postao povodom velike radosti. Događaj koji su doživjeli učenici postao je za njih blagoslovom. Oni su s Maslinske gore otišli blagoslovljeni, nipošto napušteni. Znali su da su zauvijek blagoslovljeni i da se nalaze pod blagosljivljajućim rukama Isusovim kamo se god kretali.
Toliko prepričana misao Benedikta XVI., no, poruka za nas je jasna. Kršćanstvo je vjera koja je uvijek otvorena novoj nadi, ali ta nada je utemeljena na Božjem dokazu. S druge strane kršćanstvo je vjera koja trajno živi život Isusovih učenika i ono što sam ovim razmišljanjem htio poručiti našim čitateljima je jednostavna: biti blagoslovljen znači dijeliti blagoslov. Tolike su prilike života u kojima se čini da je kraj nečega, da je rastanak sa nečim ili s nekim, ali ako nam je srce ispunjeno nadom onda nitko nije otpisan, onda ništa nije definitivno izgubljeno i u tome je naša snaga i kršćanska poruka vjernicima i svim ljudima oko sebe: Pokušajmo spasenjsku poruku Spasova učiniti tako svojom da znamo biti radosni i onda kada smo »u gubitku«, jer nismo bez nade, a radost naša je utemeljena na činjenici da SIGURNO NE MOŽEMO POGRIJEŠITI DOKLE GOD ČINIMO DOBRO! Dakle, budimo blagoslovljeni i blagoslivljajmo! g
