Arhiv tekstova
»Najveći sin« naroda i narodnosti
2. svibnja 1567. umro je u Mlecima Marin Držić, hrvatski dramatičar i pjesnik. Rođen je 1508. u Dubrovniku, gdje je bio svećenik i orguljaš. Odatle je 1538. otišao na studij u talijansku Sienu, a vratio se u Dubrovnik nakon sedam godina. Između 1548. i 1558. napisao je i s različitim družinama izveo sve svoje dramske tekstove, među kojima su najvažnije komedije »Dundo Maroje«, »Skup« (prema Plautovu predlošku) i »Novela od Stanca«, pastorale »Tirena« i »Grižula« te tragedija »Hekuba« nastala prema Euripidovu djelu.
Poznavajući nacionalne literarne prethodnike, strica Džoru, Vetranovića i Nalješkovića, iznimno upućen u sve zakonitosti talijanske eruditne komedije i kazalište nastalo na njezinim temeljima, Držić je stvorio djelo kome u to doba nema premca u Europi. Od 1938., godine prve izvedbe »Dunda Maroja« u 20. stoljeću, u adaptaciji i režiji Marka Foteza, na pozornici HNK u Zagrebu, Držić postaje jednim od najizvođenijih hrvatskih dramatičara, ne samo na domaćim pozornicama i festivalima, već i u svijetu, a književnopovijesne, i ne samo takve interpertacije njegova djela, tvore danas zamašnu knjižnicu.
2. svibnja 1925. u Zagrebu je umro veliki i nesretni hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić.
Veliki, jer je u jedinoj pjesničkoj zbirci – »Preobraženja«, objavljenoj za života, unio u hrvatsku poeziju nove svjetove i otvorio nove staze, a nesretni jer je njegov životni put, izmoren tada neizlječivom bolešću sušicom trajao nepunih dvadeset i sedam godina. Rođen je 1893. godine u Drinovcima u Hercegovini. Uređivao je časopise »Vijavica« i »Juriš«, s Milanom Begovićem »Savremenik«, a 1924. i 1925. časopis »Književnik« koji je pokušao nastaviti njegov brat Stanislav Šimić. Izvanredno obaviješten o kretanjima suvremenih europskih književnosti, umio je oštro, kritički, bez milosti preispitati mnoge vrijednosti i veličine hrvatske književnosti. Njegovi kritički zahvati i danas ostaju primjerom znalačke, vrijedne i valjano pisane kritike.
4. svibnja 1900. godine u zagorskom mjestu Klanjcu je rođen Antun Augustinčić, jedan od najvažnijih predstavnika takozvanog psihološkog portreta u hrvatskome kiparstvu 20. stoljeća. Portreti Matošića, Šnajdera, Ivekovića, Štampara, Broza i Ružičke tek su neka od tih antologijskih djela portretne plastike, dok je niz njegovih figurativnih skulptura kao primjerice »Nošenje ranjenika« te mnogobrojni ženski aktovi razasut diljem svjetskih muzeja i galerija. Najviše ih se ipak čuva u Galeriji Antuna Augustinčića u njegovome rodnom Klanjcu kojem je ostavio u nasljeđe najveći broj svojih djela, skica i maketa za mnogobrojne spomenike. Od kraja 50-ih sve do smrti, 10. svibnja 1979. Augustinčić stvara u osami svoga zagrebačkog ateliera gdje nastaju mnogobrojna djela što će u hrvatskoj umjetnosti obilježiti drugu
4. svibnja 1980. u Ljubljani je umro dugogodišnji predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito. Nakon što je 1937. preuzeo stvarno vođenje Komunističke partije Jugoslavije, Tito je pokrenuo pripreme za buduće akcije u kojima je polazna i operativna snaga primarno bilo radništvo i seljaštvo, a zatim i drugi socijalni slojevi. Jedno od osnovnih pitanja koje se nametnulo, a ostalo je jednako važno i poslije, bilo je nacionalno. Tito je njegovo rješenje zacrtao u sklopu Jugoslavije kao demokratske federativne republike, nasuprot karađorđevićevskoj velikosrpskoj hegemonističkoj državnoj tvorevini. Na toj osnovi stvorena je poznata Titova formula, osnova partizanske borbe, koja je postala glavni katalizator i motiv jugoslavenskog narodnog i nacionalnog, socijalnog i kulturnog zajedništva, poslije dorađena načelima AVNOJ-a i načelima federalnih antifašistickih vijeća kao legitimnih instituta vlasti ustanovljenih za vrijeme NOR-a.
Poslijeratni razvitak donio je brojna odstupanja od tih načela. Nakon njegove smrti ideološki tip državno-partijske diktature srušio se kao kula od karata, iako su njegovi drugorazredni nasljednici pokušali očuvati stanje pod providnom formulom »poslije Tita, s Titom«. Potkraj 80-ih Tita žestoko napada srpska politika zbog njegovih pokušaja rješavanja nacionalnih pitanja. Ono najbolje što je Tito ostavio jugoslavenskoj zajednici našlo se na najžešćem udaru onih koji žele održati hegemoniju jednog naroda nad drugim, uspostavljenu 1918. Poslije smrti ostavio je velik broj nesposobnih i častohlepnih nasljednika. Pobjedom demokracije 1990. na ruševinama Jugoslavije nastaju nove države ili se obnavljaju stare, stoljećima zatirane poput Hrvatske.
5. svibnja 1969. u Zagrebu je umro Slavko Ježić, povjesničar književnosti, pripovjedač, pjesnik i jedan od najuglednijih urednika izdanja hrvatskih pisaca. Kao povjesničar hrvatske književnosti odgojio je naraštaje mladih književnika, svojih sljedbenika i nasljednika. Njegova »Hrvatska književnost od početka do danas« neizostavan je znanstveni priručnik za proučavanje hrvatske književnosti tijekom pet stoljeća. Kao vrstan poznavatelj francuskoga jezika Ježić je preveo mnoga djela galskih velikana pera, približivši ih tako našoj čitateljskoj publici. Mnoga scenska djela i danas se izvode u njegovu prijevodu.
