Arhiv tekstova

Potvrđivanje samostalne kroatistike

Četvrto izdanje »Hrvatskoga pravopisa« Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša odlukom Ministarstva prosvjete od 1994. godine u službenoj je uporabi u hrvatskim školama, a nakon što je i peto izdanje rasprodano, »Školska knjiga« objavila je koncem minule godine i novo, šesto izdanje »Hrvatskoga pravopisa«.
    Činjenica da se u desetak godina »Hrvatski pravopis« pojavio u gotovo dvjesto tisuća primjeraka čini ga jednom od najrasprostranjenijih knjiga među Hrvatima. Šesto izdanje se u temeljnim pravilima i rječničkom dijelu pravopisa uopće ne razlikuje od petoga.
MATICA HRVATSKA PRIPREMA NOVI PRAVOPIS: »Matica hrvatska vjeruje da su velike napetosti u vezi s hrvatskim pravopisnim problemima posljedica prakse što se pravopisi nisu pripremali kroz strukovno institucijske dogovore, nego kao samostalan rad pojedinaca ili grupe, koje su podržali pojedini izdavači, što je, s pravom ili ne, poticalo nepotrebne nesporazume ili nesuglasice. Izradbom svoga ‘Hrvatskog pravopisa’ Matica hrvatska želi pomoći svome članstvu i hrvatskoj javnosti u snalaženju pri pisanju hrvatskim standardnim jezikom i taj pravopis ni na koji način nije potaknut ni suprotstavljen drugim pravopisnim prijedlozima«. To je dio »Priopćenja o ‘Hrvatskome pravopisu’ Matice hrvatske« što ga je potpisalo Predsjedništvo MH i koje je 5. veljače objavljeno u Matičinu »Vijencu«.
    Danas su u uporabi dva pravopisna priručnika: Babić-Finka- Mogušev »Hrvatski pravopis« i Anić-Silićev »Pravopis hrvatskoga jezika«, a stručna skupina, koja će izraditi prijedlog Matičina »Hrvatskoga pravopisa«, svoju bi zadaću trebala završiti za dvije godine, a zatim će prijedlog na javnu i stručnu raspravu. Katedra za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta od početka je uključena u ovaj projekt. Matica hrvatska odlučila je u skladu sa svojom tradicijom i programskim načelima pridonijeti razrješenju pravopisnih pitanja hrvatskoga standardnog jezika.
NA ISHODIŠTIMA: Važna je činjenica da je temeljno pitanje naše latiničke grafije riješio Bartol Kašić. Isusovac Bartol Kašić jedan je od najznačajnijih hrvatskih velikana i najplodniji pisac 17. stoljeća. Cijeli je svoj život, od rođenja u Pagu 15. kolovoza 1575. godine, pa do smrti u Rimu 28. prosinca 1650. godine, posvetio kulturnom i duhovnom dobru svoga hrvatskog naroda. Po svojemu »Rječniku« i »Gramatici« Bartol Kašić je prvi hrvatski jezikoslovac, a ujedno je i plodan pjesnik i pisac, prevoditelj »Biblije« i »Rituala rimskog«, vrstan teolog i jedan od prvih slavista, veliki misionar i papski vizitator, hrvatski ispovjednik u bazilici sv. Petra u Rimu i u Loretu, autor prve hrvatske tragedije »Venefrida« i prve autobiografije u povijesti hrvatske književnosti.
    »Zašto je taj hrvatski velikan opće i religijske kulture danas većini Hrvata gotovo nepoznat? Uzrok je tome nepoznavanju činjenica, da se o Bartolu Kašiću nije dovoljno javno govorilo, a nije ga bilo ni u školskim programima, pa stoga ni u školskim knjigama«, piše među ostalim dr. sc. Vladimir Horvat u svojoj knjizi o Bartolu Kašiću, koja je u nakladi Ministarstva prosvjete i sporta Republike Hrvatske objavljena 1998. godine. Djelo Kašića već je sljedeće 1999. godine dobilo zasluženu pozornost na Drugom hrvatskom slavističkom kongresu održanom u Osijeku od 14. do 18. rujna, kada je jedno od sedam tematskih područja određenih za Kongres bilo: »Četiri stoljeća hrvatskog jezikoslovlja – Bartol Kašić i njegovo vrijeme«, a Kašiću je bila posvećena i ta, cijela akademska godina. Bartol Kašić prvi je Hrvatsko-talijanski rječnik napisao »kako se govori« već 1599. godine, dakle prije četiri stoljeća. Poznato je da je Kašić izvornu hrvatsku gramatiku počeo sastavljati 1599., i objavio je 1604. godine, dakle 210 godina prije Vuka Karadžića, čija je gramatika »Pismenica serbskoga jezika« objavljena 1814. godine. »Kašićev izbor najopćenitijeg narodnog govora za književni jezik bio je dalekovidan, a rad na njegovu kodificiranju i normiranju plodonosan: dao nam je jedinstven hrvatski književni jezik«, piše dr. sc. Vladimir Horvat u svojoj knjizi, a prema mišljenju vrhunskog jezikoslovnog stručnjaka, akademika Radoslava Katičića, Kašić je »prvi gramatik hrvatskog jezika«. Kašićev prijevod »Rituale Romanum« tiskan 1640., plod je njegove dugotrajne jezikoslovne borbe za hrvatski književni jezik. Kašićev »Ritual rimski« tristogodišnjom je službenom upotrebom u svim svetim obredima ujedno trajno utjecao i na razvoj i standardizaciju hrvatskog književnog jezika.
    U Kašićevo doba tradicija hrvatske knjige, i rukopisne i tiskane, bila je veoma bogata i raznovrsna. Glede pisma obuhvaćala je glagoljicu i ćirilicu, bosančicu i latinicu. Glede jezika, uz hrvatski latinitet i glagoljašku književnost, razvijala se književnost na čakavskom, štokavskom, kajkavskom i hibridnom književnojezičnom tipu. Glede aktualnih pitanja jezičnoga standarda, nakon što je u Matici hrvatskoj formirano povjerenstvo koje vodi pripremu »Hrvatskog pravopisa«, preostaje li nam, dakle, još samo malo strpljenja da bi pravopisno pitanje u Hrvata napokon bilo »skinuto s dnevnog reda?«
Z. Sarić