Arhiv tekstova
I mi smo Šokci
BILJE - U Baranji, sa sjedištem u Bilju, odnedavna djeluje Zavičajna udruga Hrvata podrijetlom iz Bačkog Monoštora pod nazivom »Šokadija«, a ideja da se Monoštorci organiziraju rođena je još polovicom sedamdesetih godina, tvrdi tajnik Udruge Adam Bešlić, s kojim smo razgovarali u prostorijama u Dvorcu Savojski u središtu Bilja. »Ideja je doista potekla dosta rano, i dugo već nekolicina nas, Marin Forgić, Zvonko Brdar, Stipa Šeremešić, Stipa Periškić i ja, razmišljali smo o osnivanju udruge koja će okupljati sve bivše žitelje Bačkoga Monoštora koji su danas raseljeni diljem Hrvatske, a ima nas sigurno tri do četiri stotine, u mjestima diljem čitave Hrvatske. Oformili smo osnivački odbor i 29. ožujka prošle godine održali osnivačku skupštinu u Bilju i do sada Zavičajna udruga već broji 121 člana a gotovo svakodnevno nas nazivaju Monoštorci i pitaju zašto smo njih zaboravili«, kaže Adam Bešlić, šumar iz Bačkog Monoštora, koji je otišao iz rodnoga sela još 1957. godine u šumarsku školu u Karlovcu, vratio se jedno vrijeme i radio u selu, pa u Zvorniku i Novom Sadu i onda 1965. prešao u Šumsko gazdinstvo Jelen, Šumske uprave Darda.
ZA OČUVANJE IKAVICE: Zanimljiva je i iskaznica Udruge s motivom narodnoga veza, motivom tradicijske narodne nošnje i grbom Republike Hrvatske, te izvodima iz Statuta Udruge, gdje kažu da su nestranačka i neprofitna udruga koja okuplja Hrvatice i Hrvate iz Bačkoga Monoštora i članove njihovih obitelji, ali i sve njihove prijatelje s područja Slavonije i Baranje tako da se mogu učlaniti svi ljudi dobre volje koji vole »šokački divanit«. Jer upravo je člankom 8. precizirano da su temeljni ciljevi Šokadije njegovanje i očuvanje kulturne tradicije i kulturne baštine, hrvatskoga jezika s originalnim ikavskim izričajem, folklornih običaja te narodne nošnje i veza.
Bački Monoštor je veliko mjesto u Vojvodini, uz Dunavac, ne tako davno tu je protjecao i Dunav, s više od pet tisuća žitelja od kojih je više od 80 posto Hrvata, zatim su najbrojniji Mađari, pa Romi i Srbi i uvijek su svi skupa lijepo živjeli. Mjesto datira iz 14. stoljeća a nova katolička crkva iz 1752. godine. Legenda kaže da je tu bilo naselje i znatno prije i da je bila utvrda zvana Bodrog, tako da i dan-danas u Monoštoru postoji HKUD »Bodrog«. Odlazilo se iz Monoštora u raznim uvjetima i raznim povodima, najčešće trbuhom za kruhom. Odlazilo se i jer se moralo, posebice u prijelomnim godinama, poslije Drugog svjetskog rata, poslije 1971. a posebice nakon 1991. godine. Eto i Adam je otišao još 1965. godine, ponio sa sobom pregršt uspomena i stari obiteljski nadimak – Nova. Stipan Šeremešić – Perca otišao je iz Monoštora još davne 1952. godine, danas je u Bilju i član je Udruge od njenog osnivanja: »Organizirali smo se i djelujemo kao Udruga, bili smo u posjetu Monoštoru, Vukovaru i Iloku i zovemo u goste naše Monoštorce, ovdje u Baranju«.
Ester Doboš rođena je u Laslovu, ali je udajom za Ivana Doboša postala monoštorska snaha, i kako voli istaknuti, mada je tada bila u Baranji, otišla je u Bački Monoštor da rodi sina, da i on bude Monoštorac. Baš kao što žene sinjskoga kraja odlaze u Sinj da rode mušku djecu, kako bi se kad odrastu mogla natjecati za »baru« i »čoju« na Sinjskoj alci.
SLAVNI MONOŠTORCI: Mnogi su Monoštorci uspjeli ovdje u Baranji, kao pokojni Aleksandar-Šaca Martinov, koji je bio direktor u Košutnjaku, Stipan Krajačić upravitelj šumarije u Belom Manastiru a poslije republički inspektor za šumarstvo, no i on je pokojni, također pokojni Zvonko Brdar, jedan od osnivača Udruge koji nije dočekao da uživa u osnivanju, još i danas radi mr. Marin Forgić, šef odsjeka za lovstvo, tu je još i Forgić koji živi u Valpovu, zatim Šimunov, pa Kusturin, pa Francuz, Periškić u Belišću i još mnogi drugi, i bojim se da bih nekoga mogao zaboraviti. Eto naprimjer čika Stevu Dajča, Nijemca, nije bio Šokac ali je bio poštovan i cijenjen, pa Ivica Doboš, građevinar, pa Šeremešići… Svi smo voljeli šume, lov, ribolov i naravno, rodni Monoštor.
NOSTALGIČNI SUSRETI: Naravno, Monoštor vole i dan-danas i svi su se obradovali kada je u Bilju, u vrijeme održavanja Etnosajma prošle godine, gostovalo HKUD »Bodrog« iz Bačkog Monoštora. Bila je to prigoda da svojim sumještanima pokažu prelijepe narodne nošnje i šokačke igre, da se izdivane ikavicom i da »napune baterije« do nekog novog susreta. A novi se je susret desio u listopadu, kada su posjetili rodno selo za »zavitni dan«. Naime, 13. listopada 1944. godine u vrijeme poznate bitke kod Batine, selo je bilo puno ruske vojske i ratne tehnike, pa su mještani morali izbjeći na somborske salaše. Mislili su od sela ništa više neće ostati. No Monoštorci su se vratili i Bogu hvala, zatekli selo čitavo, ali su se zavjetovali da će na taj dan svake godine imati misu zahvalnicu točno u podne. »Dogovorili smo se da ustanovimo i neki nadnevak našega okupljanja u Baranji, u Bilju, i da to bude prva subota poslije Uskrsa, da to bude Šokački bal u Bilju. Pozvat ćemo tada naše prijatelje iz Monoštora, HKUD ‘Bodrog’, i sve naše prijatelje iz Baranje i Slavonije a koristim prigodu da se zahvalim Općini Bilje koja nam je nesebično pomogla, koja nam je odobrila i ovaj prostor, pa i sredstva da se možemo okupljati i da možemo djelovati. Imamo i obećanje da ćemo dobiti sredstva da obnovimo našu bogatu narodnu nošnju pa ćemo tada osnovati i pjevačku i tamburašku skupinu, okupiti ljude koji su skloni glazbi, pjevanju, igranju, pisanju, slikanju. Želimo sve to i našu bogatu tradiciju prikazati na Šokačkom balu«, kaže Adam Bešlin.
Slavko Žebić
